Baalbek

Baalbek leži u plodnoj dolini Bekaa, između planinskih lanaca Libanon i Antilibanon, na putu koji je u antici povezivao obalu Sredozemlja s unutrašnjošću Sirije. Brežuljak na kojem stoje ruševine naseljen je tisućama godina. Nakon osvajanja Aleksandra Velikog grad je dobio grčko ime Heliopolis, "grad Sunca", a pod Rimljanima postao je kolonija i sjedište velikog svetišta boga kojeg su nazivali Jupiter Heliopolitanski, rimskim imenom za mjesnog boga oluje Baala Hadada.

Svetište koje se gradilo dva stoljeća

Gradnja rimskog svetišta počela je krajem 1. stoljeća pr. Kr., za cara Augusta. Jupiterov hram vjerojatno je dovršen oko 60. godine, a kompleks se širio i u sljedećim stoljećima: hram koji se danas naziva Bakhovim vjerojatno je dovršen krajem 2. stoljeća. Hramovi su stajali na umjetno podignutim terasama, s velikim dvorištem, oltarima i stubištima. Jupiterov hram okruživale su 54 stupa visoka dvadesetak metara, od kojih ih danas stoji šest.

Nakon prihvaćanja kršćanstva hramovi su zatvoreni i djelomično srušeni, a u srednjem vijeku svetište je pretvoreno u utvrdu. Potresi, osobito oni iz 1759., srušili su veći dio stupova. Europski putnici počeli su dolaziti u 16. stoljeću, a Englez Robert Wood objavio je 1757. knjigu s preciznim crtežima ruševina koja je utjecala na neoklasičnu arhitekturu. Njemački car Vilim II. posjetio je Baalbek 1898., a ekspedicija koju je potom poslao istraživala je ruševine do 1904.

Tri kamena u zidu

Najviše pozornosti ne privlače stupovi nego temelj. Jupiterov hram stoji na podiju čiji su zapadni zid izgradili od golemih blokova. U donjem redu leži šest blokova teških po tristotinjak tona, a iznad njih, na visini od sedam metara, tri još veća: svaki je dug više od 19 metara, visok oko 4,3 i širok oko 3,6 metra, a procjenjuje se da teži oko 800 tona. Grci su taj red nazivali Trilithon, "tri kamena", a po njemu je u bizantsko doba nazvan i cijeli hram.

Blokovi su tako precizno složeni da se između njih jedva vidi spoj. Isklesani su od vapnenca iz kamenoloma koji leži oko osamsto metara južno od hrama i nešto je viši od njega, pa kamen nije trebalo dizati uzbrdo.

Divovi u kamenolomu

U tom kamenolomu, poznatom kao Hadžar al-Hibla, od davnina leži blok koji se naziva Kamen trudne žene. Dug je oko dvadeset metara, a procjenjuje se da teži oko tisuću tona. Ime potječe iz mjesne predaje koja se pripovijeda u više inačica. Blok je isklesan sa svih strana, ali nikad nije odvojen od stijene ispod sebe i ukošen je, kao da je ostavljen usred posla.

Devedesetih godina 20. stoljeća u istom je kamenolomu pronađen drugi blok, težak oko 1200 tona. Godine 2014. tim Njemačkog arheološkog instituta pod vodstvom libanonske arheologinje Jeanine Abdul Massih iskopao je ispod i pokraj Kamena trudne žene treći, još veći blok, dug oko 19,6, širok oko šest i visok oko 5,5 metara. Procjenjuje se da teži oko 1650 tona, pa se smatra najvećim poznatim kamenim blokom koji je čovjek isklesao u antici. I on je ostao povezan sa stijenom. Istraživači pretpostavljaju da su takvi blokovi bili namijenjeni proširenju podija Jupiterova hrama, ali da su napušteni, možda zato što se u kamenu pojavila pukotina ili zato što je plan promijenjen.

Kako se seli tisuću tona

Kako su graditelji pomicali blokove od osamsto tona, nijedan rimski izvor ne opisuje. Francuski arheolog i arhitekt Jean-Pierre Adam objavio je 1977. studiju u kojoj je izračunao da se blok od oko 557 tona mogao vući na valjcima s pomoću vitala i koloturnika, uz oko 512 radnika. Prema njegovu prijedlogu, kamen se nije morao dizati dizalicama, nego je mogao biti dovučen po zemljanim nasipima i kosinama do visine na kojoj je ugrađen.

Arheolozi Njemačkog arheološkog instituta, koji istražuju Baalbek od kraja 19. stoljeća, ističu da tragovi klesanja u kamenolomu i oblik blokova odgovaraju rimskom načinu rada te da trilit pripada rimskom podiju koji nikad nije dovršen.

Tvrdnje o starijim graditeljima

Izvan arheologije Baalbek je postao jedan od najčešćih primjera u knjigama o drevnim astronautima. Erich von Däniken uvrstio ga je među mjesta koja, prema njegovu mišljenju, nadilaze mogućnosti ljudi iz antike, a Zecharia Sitchin tvrdio je da je golema kamena terasa nekoć bila mjesto slijetanja letjelica bogova o kojima govore sumerski tekstovi. Drugi pisci tvrde da su najveći blokovi mnogo stariji od Rimljana i da su rimski hramovi samo podignuti na temeljima neke ranije, zaboravljene civilizacije.

Arheolozi odgovaraju da pod rimskim podijem nisu pronašli tragove starije megalitske građevine, nego slojeve naselja i keramiku, te da je trilit dio rimskog plana. Ostaje međutim točno da nijedan zapis ne opisuje kako je posao izveden, pa svaka rekonstrukcija ostaje prijedlog. Baalbek je 1984. upisan na UNESCO-ov popis svjetske baštine.