Čakovečki pozoj i grabancijaš

U kajkavskim krajevima sjeverozapadne Hrvatske zmaj se zove pozoj. Riječ je poznata u Međimurju, Prekmurju, Podravini, Hrvatskom zagorju i Prigorju te u Sloveniji. Rječnik Jugoslavenske akademije povezuje je s glagolima zinuti i zijevati, a ženski oblik pozojica bilježi već Ivan Belostenec u svom rječniku Gazophylacium, tiskanom 1740.

Pozoj nije zmaj iz viteških priča koji otima princeze. To je vodeno i podzemno biće, golemo i staro, koje leži ispod naselja i crkava, a kad se pokrene, trese se zemlja i diže oluja.

Zmaj pod gradom

Postoje barem tri zapisane inačice predaje o čakovečkom pozoju. Prema jednoj, koju prenosi mjesni turistički klub, pod Čakovcom leži zeleni pozoj, glave pod Starim gradom, a repa pod crkvom svetog Nikole, iako neki kažu da je obrnuto. Samo bi ga đak grabancijaš mogao osloboditi, a uznemiriti ga bilo bi opasno, jer bi nastali potres i nevrijeme.

Ferenc Gönczi zapisao je 1895. u knjizi o Međimurju da Čakovčani i ljudi iz okolice stalno govore o zmaju kojemu je glava pod župnom crkvom svetog Nikole, a rep pod Starim gradom. Izvući ga može samo grabancijaš, "crni đak", ali bi se u tom slučaju dio Čakovca srušio. Kad grabancijaš pozoja zauzda i on se digne, nastaje oluja.

Andrija Dolenčić, župnik i vjeroučitelj koji je 1940-ih bilježio međimurske običaje i vjerovanja, zapisao je da su još prije nekoliko desetljeća ljudi vjerovali kako pod Čakovcom leži pozoj s repom pod Starim gradom, a glavom pod "fratarskom crkvom". Budući da više nema grabancijaša koji bi ga izvukli, prijeti opasnost da se "sav Čakovec propadne pod zemlju, u vodeni ponor".

Inačice se ne slažu gdje je glava, a gdje rep, ali mjesta su uvijek ista: utvrda Zrinskih i župna crkva. Slična predaja postoji u Štrigovi, gdje pozoj leži pod crkvom svetog Jeronima, a rep mu je u nizini kraj crkve svete Marije Magdalene. Ondje kažu da mladi pozoj svakog proljeća udara repom, kad se u nizini podigne voda.

Kako nastaje pozoj

Prema međimurskim predajama, pozoj nastaje od stare zmije, žabe ili pijetla starijih od sedam godina. Životinja koja treba postati pozoj nekoliko dana posti, zatim se zavuče u jarak ili lokvu punu vode i počne jesti zemlju oko sebe. Kad iskopa toliko veliku rupu da se zemlja više ne može održati i propadne u vodu, u Međimurju kažu da je zemlja "vjezerila". Tako se, kaže Dolenčić, mogu urušiti i čitavi gradovi. U predaji iz Preloga zmaj nastaje od ribe koja se duboko zakopa u mulj, i također je povezan s potresima.

Đak trinaeste škole

Grabancijaš je, prema predajama, putujući đak koji je završio dvanaest škola, a zatim i trinaestu, u kojoj se uči čarobnjaštvo. Zove se i crni đak ili đak crne škole, prema crnoj odjeći koju nosi. Adam Baltazar Krčelić zapisao je da je puk zagrebačko sjemenište zvao crnom školom. Slavist Vatroslav Jagić, koji je o grabancijašima pisao 1877., izvodio je njihovo ime od talijanske riječi negromanzia, crna magija, i pokazao da su poznati u kraju između Mure, Drave i Save te u Mađarskoj, gdje se zovu garabonciás.

Grabancijaš živi skromno. Kad dođe u selo, traži od domaćina kiselo mlijeko i prenoćište. Ako ga odbiju, osveti se: na pozoju se digne u oblake i pošalje tuču na polja. Dolenčić je zabilježio i da su neki svećenici još prije Prvoga svjetskog rata, pa i kasnije, bili optuživani da su "napravili" tuču.

Jednu takvu priču ispričao je oko 1955. Stjepan Zvonar iz Donjeg Vidovca. U Čičanjskoj jami, močvari kraj sela, živio je pozoj kojemu je rep bio pod crkvom: kad bi se okrenuo, s oltara su padale svijeće. Jednog dana u selo je došao mlad gospodin u crnom odijelu, s velikom knjigom pod rukom, i dugo razgovarao sa župnikom. Crkvenjak ga je odveo do močvare i sakrio se u trstiku. Grabancijaš je stao na korijen johe i počeo čitati iz knjige. Voda se uzburkala, pojavila se glava pozoja, a grabancijaš mu je prebacio zlatnu uzdu, skočio na njega i odjahao prema jugu. Digao se vjetar, a tuča velika kao orasi uništila je sve od potoka Dravice do Drave. Župnik je poslije rekao da je grabancijaš odjahao pozoja u Afriku, gdje mu je meso toliko hladno da ga ljudi stavljaju pod jezik da se rashlade.

Prema Gönczijevoj inačici, grabancijaš na zmaju leti prema zapadu, gdje ga zakolje i prodaje meso, a prema Dolenčiću u zapadnu Indiju. Pozoj se, dakle, uvijek tjera daleko, izvan kršćanskog svijeta.

Što u pozoju vide istraživači

Etnologinja Suzana Marjanić u radu iz 2010. tumači grabancijaša i pozoja kao par koji upravlja vremenom. U njima vidi ostatke praslavenskog mita o borbi boga groma Peruna i zmijolikog Velesa, gospodara podzemlja i voda, kako su ga rekonstruirali Radoslav Katičić i Vitomir Belaj. Za razliku od svetog Jurja, koji zmaja ubija jednom zauvijek, grabancijaš pozoja ne pobjeđuje mačem, nego knjigom i zlatnom uzdom, a njegovo dizanje iz zemlje donosi kišu i tuču. U toj predaji, piše Marjanić, isprepliću se pretkršćanski i kršćanski sloj.