Prokletstvo dijamanta Hope

Sredinom 17. stoljeća francuski trgovac draguljima Jean-Baptiste Tavernier putovao je po Indiji, gdje su se tada nalazili gotovo svi poznati dijamanti na svijetu. Iz jednog od putovanja donio je velik, grubo obrađen plavi dijamant, na računu opisan kao težak nešto više od 112 karata. Godine 1668. prodao ga je, zajedno s nizom drugih dragulja, francuskom kralju Luju XIV.

Francuski plavi

Kraljev draguljar Jean Pitau izbrusio je kamen u blistav dijamant od oko 69 karata, poznat kao Francuski plavi ili Kraljevski plavi. Postao je dio francuskog krunskog nakita, a za Luja XV. ugrađen je u svečani znak Reda zlatnog runa. Priče ga povezuju s Marijom Antoanetom, ali on je bio krunski dragulj, a ne njezin osobni nakit.

U rujnu 1792., u prvim mjesecima Republike, provalnici su nekoliko noći zaredom ulazili u Garde-Meuble, zgradu u Parizu u kojoj se čuvao krunski nakit, i odnijeli većinu dragulja. Neki su kasnije vraćeni. Francuski plavi više se nikad nije pojavio u izvornom obliku.

Kamen iz Londona

U rujnu 1812. londonski draguljar John Francillon opisao je plavi dijamant od oko 45 karata koji je bio u rukama trgovca Daniela Eliasona. To je prvi pouzdan spomen današnjeg dijamanta. Bilo je to tek dva dana nakon što je prošlo dvadeset godina od krađe, kad je istekla zastara za taj zločin, pa se smatra da se kamen zato pojavio baš tada.

Dijamant je zatim kupila londonska bankarska obitelj Hope i po njoj dobio ime. Godine 1839. upisan je u katalog zbirke Henryja Philipa Hopea. Nasljednik lord Francis Hope prodao ga je 1901. kako bi namirio dugove, a nakon nekoliko trgovaca stigao je do pariškog draguljara Pierrea Cartiera.

Kako je nastalo prokletstvo

Cartier je 1910. dijamant ponudio bogatoj Amerikanki Evalyn Walsh McLean, a ona i suprug Edward kupili su ga 1911. Povjesničari smatraju da je Cartier priče o nesreći svjesno uljepšavao kako bi kamen bio zanimljiviji.

Same priče bile su starije. Jedan novozelandski list objavio je 1888. članak o nesretnom plavom dijamantu, a Washington Post 1908. i londonski The Times 1909. prenosili su popise vlasnika koje je navodno stigla nesreća. Godine 1911. New York Times objavio je cijeli popis takvih žrtava. Za većinu njih nije bilo nikakve potvrde. Tvrdilo se, primjerice, da je Tavernier ukrao kamen iz oka kipa hinduističke božice i da su ga zatim rastrgali psi ili vukovi. Tavernier je zapravo umro 1689. u dobi od 84 godine, prirodnom smrću. Povjesničar Richard Kurin, koji je istražio povijest dijamanta za Smithsonian, priču o kipu iz hrama smatra izmišljenom, a kao mogući uzor navodi roman Wilkieja Collinsa Mjesečev kamen iz 1868., u kojem ukradeni indijski dragulj donosi nesreću.

Kasnije su i nesreće obitelji McLean pripisivane dijamantu: supružnici su se razveli 1932., a Edward McLean bolovao je od duševne bolesti. Sama Evalyn Walsh McLean nosila je dijamant do kraja života i dodavala mu vlastite priče, primjerice da ga je nekoć imala ruska carica Katarina Velika. Nakon smrti Evalyn Walsh McLean 1947. njezin je nakit 1949. kupio njujorški draguljar Harry Winston. On je dijamant 10. studenoga 1958. darovao Smithsonianu i poslao ga običnom preporučenom poštom, u omotnici od smeđeg papira osiguranoj na milijun dolara.

Što je otkrila znanost

U Smithsonianu je dijamant postao jedan od najposjećenijih izložaka na svijetu i predmet istraživanja. Plava boja potječe od tragova bora u kristalu. Kad se kamen osvijetli kratkovalnim ultraljubičastim svjetlom, nakon gašenja još nekoliko sekundi svijetli crveno-narančasto. Ta se pojava zove fosforescencija, a istraživači su 2008. pokazali da je taj sjaj kod svakog plavog dijamanta malo drukčiji, poput otiska prsta.

Godine 2005. računalni modeli pokazali su da se Hope može izbrusiti iz Francuskog plavog, a u zbirkama Nacionalnog prirodoslovnog muzeja u Parizu pronađen je stari olovni odljev Francuskog plavog. Usporedba je potvrdila da je Hope izbrušen iz ukradenog kraljevskog dijamanta.