Fatamorgana

U mirnim jutrima nad Mesinskim tjesnacem, između Sicilije i Kalabrije, stanovnici Reggio Calabrije ponekad vide čudo. Iznad mora uzdižu se tornjevi, zidine i palače, koji se mijenjaju, rastu i nestaju. Legenda je govorila da ih stvara vila Morgana, čarobnica iz priča o kralju Arturu, koja je prema srednjovjekovnim predajama živjela na Siciliji. Talijanski naziv Fata Morgana, vila Morgana, s vremenom je postao ime za cijelu pojavu.

Svjetlost koja putuje zavojito

Svjetlost se u zraku obično širi ravno. Ali kad se zrak različite temperature složi u slojeve, ona se na prijelazu iz jednog u drugi savija. Iznad hladnog mora ili leda zrak uz površinu hladniji je i gušći od zraka iznad njega. Takav obrat temperature, koji meteorolozi zovu temperaturnom inverzijom, savija zrake svjetlosti natrag prema tlu. Kad je inverzija dovoljno jaka, zrake prate zakrivljenost Zemlje kao da putuju kroz kanal, pa se vidi i ono što se nalazi iza obzora.

Kod jednostavne varke tog tipa udaljeni predmet samo se podigne iznad obzora. Fatamorgana je složenija: slojevi zraka djeluju kao niz nesavršenih leća, pa se ista slika umnoži, rastegne u visinu ili preokrene, a sve se mijenja iz sekunde u sekundu. Trajekt postaje kula, nizak otok postaje stijena s okomitim liticama, a ravna obala nalikuje gradu s tornjevima. Braća Gabriel i Tobias Gruber, koji su pojavu promatrali nad Cerkniškim jezerom u Sloveniji, u 18. su je stoljeću među prvima pokušali proučavati pokusima.

Planine kojih nema

Na Arktiku, gdje je inverzija nad ledom česta, fatamorgana je mijenjala povijest istraživanja. Godine 1818. britanski istraživač John Ross uplovio je u Lancasterov tjesnac u potrazi za prolazom prema Tihom oceanu. Na kraju tjesnaca ugledao je planinski lanac koji ga je zatvarao, nazvao ga Crokerovim planinama i okrenuo brod, unatoč protivljenju nekih časnika. Sljedeće godine William Parry plovio je istim tjesnacem kroz mjesto gdje su planine trebale biti. Lanac nije postojao.

Američki istraživač Robert Peary tvrdio je da je 1906. na sjeverozapadu Arktika vidio daleku zemlju, koju je nazvao Crockerovom zemljom. Ekspedicija Donalda MacMillana krenula je 1913. da je istraži. Članovi ekspedicije danima su pratili obalu koja se pojavljivala na obzoru i povlačila kako su joj se približavali, dok inuitski lovac Piugaattoq nije rekao da je riječ o varci. MacMillan je na kraju priznao da zemlje nema. Danas se smatra da je to bila fatamorgana, a za Pearyjevo viđenje neki povjesničari sumnjaju da je izmišljeno.

Sunce koje je izašlo prerano

Nizozemski moreplovac Willem Barentsz i njegova posada prezimili su 1596.–1597. na arktičkom otočju Novaja Zemlja. Prema dnevniku Gerrita de Veera, Sunce se nakon polarne noći pojavilo otprilike dva tjedna ranije nego što su izračunali. Stoljećima se mislilo da su pogriješili u računu. Kanadski inženjer Waldemar Lehn pokazao je 1979. da je jaka inverzija nad ledom mogla zrake Sunca koje je još bilo ispod obzora savijati toliko da ga se vidi. Pojava se danas zove po otočju, učinak Novaje Zemlje.

Lehn je s Irmgard Schroeder 1981. u časopisu Nature predložio i da su stara nordijska vjerovanja o morskim ljudima i čudovištima možda nastala iz fatamorgana. Kit, morž ili stijena na obzoru u takvoj varci mogu poprimiti obrise ljudskog lika koji se diže iz mora i ponovno tone.

Brodovi koji lete

Najpoznatija veza fatamorgane i pomorskih priča je Leteći Nizozemac, brod duhova osuđen da vječno plovi. Mornari koji nisu znali za tu pojavu mogli su vidjeti brod iznad obzora, izobličen, s jedrima izduženima u visinu ili preokrenut naopako, kako lebdi iznad vode i zatim nestaje. Takve se slike i danas fotografiraju, kao trajekt nad Baltičkim morem na slici uz ovaj članak, pa većina znanstvenika smatra da je dio starih viđenja brodova duhova upravo fatamorgana. To ne objašnjava svaku priču, ali pokazuje da mornari nisu nužno izmišljali ono što su vidjeli.