Hipoteza simulacije

Ako će jednom računala moći simulirati cijele svjetove s ljudima koji misle i osjećaju, takvih će svjetova biti mnogo više od jednog stvarnog. Oxfordski filozof je 2003. iz toga izveo pitanje koje se ne da lako odbaciti: kako znamo da i mi nismo u jednome od njih?

Ukratko

  • Švedski filozof Nick Bostrom 2003. objavio je argument prema kojem je istinita barem jedna od tri tvrdnje: gotovo sve civilizacije propadnu prije nego što mogu simulirati svjesna bića, gotovo nijedna to ne želi raditi ili gotovo sigurno živimo u simulaciji.
  • Pitanje je li svijet koji doživljavamo stvaran staro je tisućljećima, od Platonove špilje i Zhuangzijeva sna o leptiru do Descartesa.
  • Zagovornici kažu da je argument logički čvrst i da brzi napredak računala čini treću mogućnost ozbiljnom.
  • Kritičari, među njima i fizičari, odgovaraju da se hipoteza ne može provjeriti, da se temelji na nedokazanim pretpostavkama o svijesti i računalima i da simulacija cijelog svemira možda nije ni fizički moguća.

Hipoteza simulacije nije znanstveno otkriće ni mjerenje. To je filozofski argument o vjerojatnosti, a rasprava o njemu vodi se između filozofa, fizičara i informatičara. Njezina privlačnost leži u tome što ne traži nikakvu vjeru u neobične pojave, nego samo nekoliko pretpostavki o budućnosti tehnologije.

Staro pitanje

Kineski mislilac Zhuangzi u 4. stoljeću pr. Kr. zapisao je kako je sanjao da je leptir, a kad se probudio, nije znao je li on čovjek koji je sanjao leptira ili leptir koji sanja da je čovjek. Platon je u Državi opisao zatvorenike okovane u špilji, koji cijeli život gledaju samo sjene na zidu i smatraju ih stvarnošću. René Descartes 1641. zamislio je zloga duha koji ga sustavno vara o svemu što opaža, da bi pronašao ono u što se ne može sumnjati. Američki filozof Hilary Putnam 1981. predstavio je istu dvojbu u obliku mozga u posudi, spojenog na računalo koje mu šalje sve osjete.

Krajem 20. stoljeća pitanje je dobilo tehnički oblik. Računala su postajala sve brža, a videoigre sve uvjerljivije. Film Matrix iz 1999. prikazao je čovječanstvo koje ne zna da živi u svijetu što ga stvaraju strojevi.

Bostromov argument

Nick Bostrom, tada filozof na Sveučilištu u Oxfordu, napisao je rad o tom pitanju, objavljen 2003. u časopisu Philosophical Quarterly. Njegov argument ne tvrdi izravno da živimo u simulaciji. Polazi od dviju pretpostavki: da svijest ne ovisi o tome je li mozak građen od stanica ili od silicija, pa bi se mogla oponašati na računalu, i da bi tehnološki vrlo razvijena civilizacija imala dovoljno računalne snage da simulira cijelu povijest svojih predaka.

Ako je tako, kaže Bostrom, istinita je barem jedna od tri tvrdnje. Prva: gotovo sve civilizacije propadnu prije nego što dosegnu takvu razinu. Druga: gotovo nijedna razvijena civilizacija ne želi pokretati takve simulacije. Treća: gotovo sigurno živimo u simulaciji, jer bi simuliranih bića bilo neusporedivo više od stvarnih, a mi nemamo načina da se razlikujemo od njih. Bostrom nije tvrdio koja je od triju mogućnosti istinita, nego da nijednu ne smijemo olako odbaciti.

Može li se to provjeriti

Neki su fizičari pokušali smisliti pokus. Silas Beane, Zohreh Davoudi i Martin Savage 2012. predložili su, u radu objavljenom 2014., da bi simulacija svemira na ograničenom računalu mogla dijeliti prostor u mrežu sićušnih točaka, kao što to fizičari danas rade u svojim simulacijama atomskih jezgri. Takva bi mreža mogla ostaviti trag u kozmičkim zrakama najviših energija, koje bi se tada gibale radije u nekim smjerovima nego u drugima. Takav trag dosad nije pronađen, a autori su sami naglasili da njegovo izostajanje ne bi isključilo simulaciju izgrađenu drukčije.

Drugi su istraživači tvrdili suprotno. Zohar Ringel i Dmitry Kovrizhin 2017. pokazali su da se neke kvantne pojave ne mogu učinkovito simulirati na običnim računalima, jer bi potrebna memorija rasla brže od broja čestica. Neki su to protumačili kao dokaz da svemir nije simulacija, iako sam rad govori o ograničenjima jedne vrste računalnih metoda. Astronom David Kipping 2020. primijenio je račun vjerojatnosti na Bostromov argument i dobio da je vjerojatnost da živimo u simulaciji nešto manja od polovice.

Dvije strane

Zagovornici ističu da Bostromov argument ne treba nikakve nadnaravne pretpostavke, samo nastavak tehnološkog razvoja koji već vidimo. Za njih je hipoteza ozbiljno pitanje o mjestu čovjeka u stvarnosti. Filozof David Chalmers u knjizi Reality+ iz 2022. tvrdi da simulirani svijet ne bi bio lažan: stolovi, stabla i ljudi u njemu bili bi stvarni, samo građeni od podataka.

Kritičari odgovaraju da hipoteza koja se ne može ni potvrditi ni opovrgnuti nije znanstvena. Njemačka fizičarka Sabine Hossenfelder nazvala ju je pseudoznanošću, jer prema njoj nitko ne zna kako bi se zakoni fizike mogli simulirati bez vidljivih pogrešaka. Drugi upozoravaju da nije dokazano da se svijest može prenijeti na računalo i da je nemoguće znati što bi buduće civilizacije htjele raditi. Neki uočavaju i da hipoteza nalikuje starim religijskim i filozofskim idejama o stvoritelju, samo izrečenima rječnikom tehnologije.

Kronologija

  1. 4. stoljeće pr. Kr.: Zhuangzi zapisuje san o leptiru.
  2. Oko 375. pr. Kr.: Platon u Državi opisuje prispodobu o špilji.
  3. 1641.: René Descartes u Meditacijama zamišlja zloga duha koji ga vara.
  4. 1981.: Hilary Putnam opisuje misaoni pokus mozga u posudi.
  5. 1999.: Izlazi film Matrix.
  6. 2003.: Nick Bostrom objavljuje rad o argumentu simulacije u časopisu Philosophical Quarterly.
  7. 2012.: Beane, Davoudi i Savage predlažu kako bi se simulacija mogla otkriti u kozmičkim zrakama.
  8. 2017.: Ringel i Kovrizhin objavljuju rad o granicama simulacije kvantnih pojava.
  9. 2020.: David Kipping objavljuje račun vjerojatnosti za argument simulacije.
  10. 2022.: David Chalmers objavljuje knjigu Reality+.

Ključne osobe

  • Nick Bostrom: Švedski filozof koji je 2003. formulirao argument simulacije.
  • Zhuangzi: Kineski mislilac iz 4. stoljeća pr. Kr., autor priče o snu o leptiru.
  • René Descartes: Francuski filozof koji je zamislio zloga duha koji vara naša osjetila.
  • David Chalmers: Australski filozof koji tvrdi da bi simulirani svijet i dalje bio stvaran.
  • Sabine Hossenfelder: Njemačka fizičarka koja hipotezu smatra pseudoznanošću.
  • Silas Beane: Američki fizičar, glavni autor prijedloga kako bi se simulacija mogla opaziti.

Što se zna

  1. Nick Bostrom objavio je argument simulacije 2003. u časopisu Philosophical Quarterly.
  2. Argument tvrdi da je istinita barem jedna od tri mogućnosti, a ne izravno da živimo u simulaciji.
  3. Argument pretpostavlja da se svijest može oponašati na računalu, što nije dokazano.
  4. Ni jedno mjerenje nije pokazalo trag koji bi upućivao na to da je svemir simulacija.
  5. Neke kvantne pojave ne mogu se učinkovito simulirati poznatim metodama na običnim računalima.

Što tvrde zagovornici

  • Argument je logički jednostavan i ne zahtijeva nadnaravne pretpostavke.
  • Računala i simulacije napreduju toliko brzo da je zamislivo da će jednom oponašati cijele svjetove.
  • Ako je takvih simulacija mnogo, slučajno odabrano svjesno biće vjerojatnije je simulirano nego stvarno.
  • Hipoteza bi se, barem u nekim inačicama, mogla provjeriti mjerenjima, na primjer kozmičkih zraka.

Što kažu kritičari

  • Hipoteza koja se ne može ni potvrditi ni opovrgnuti nije znanstvena.
  • Nije dokazano da se svijest može oponašati na računalu.
  • Nitko ne zna kako bi se zakoni fizike, osobito kvantni, mogli simulirati bez vidljivih pogrešaka.
  • O namjerama budućih civilizacija ne znamo ništa, pa račun vjerojatnosti nema čvrst temelj.

Otvorena pitanja

  • Može li se svijest oponašati na računalu?
  • Bi li simulirani svijet uopće mogao otkriti da je simuliran?
  • Bi li za naš život bilo važno da živimo u simulaciji?

Teorije

  • Vjerojatno živimo u računalnoj simulaciji
  • Živimo u stvarnom svijetu, jer simulacija svijesti ili cijelog svemira nije moguća ili je nitko ne pokreće
  • Pitanje se ne može riješiti i zato nije znanstveno
  • Čak i da je svijet simulacija, on je za nas stvaran

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori