Jegulje i Sargaško more

Jegulje žive u rijekama i jezerima diljem Europe, a nitko nikad nije vidio kako se mrijeste. Aristotel je mislio da nastaju iz blata, mladi Sigmund Freud uzalud je tražio njihove spolne žlijezde, a prva jegulja praćena do mrijestilišta stigla je tek 2022.

Ukratko

  • Europska jegulja živi u slatkim vodama Europe i sjeverne Afrike, ali se tamo nikad ne razmnožava, a stoljećima se nije znalo kako i gdje nastaju mlade jegulje.
  • Danski biolog Johannes Schmidt tražio je najmanje ličinke po Atlantiku gotovo dvadeset godina i 1922. ih pronašao u Sargaškom moru, tisućama kilometara od Europe.
  • Ni jaja ni odrasle jegulje u mrijestu ondje nikad nisu pronađeni, pa je mrijestilište sto godina ostalo samo zaključak iz ličinki.
  • Godine 2022. objavljeno je da su jegulje sa satelitskim odašiljačima prvi put praćene sve do Sargaškog mora, ali sam mrijest još nitko nije vidio.

Jegulja je jedna od najpoznatijih riba Europe. Lovi se u rijekama, ušćima i lagunama, od Skandinavije do Sredozemlja, a jede se dimljena, pečena i kuhana. Ipak je stoljećima bila zagonetka. Ribari su lovili tisuće jegulja, ali nitko u njima nije našao ni ikru ni mliječ, niti je itko vidio jegulju kako se mrijesti ili sićušnu jegulju kako se izliježe.

Iz blata i iz kiše

Grčki filozof Aristotel, koji je proučavao mnoge ribe, za jegulje nije našao spolne organe. Zaključio je da se ne razmnožavaju kao druge životinje, nego da nastaju same od sebe iz blata i vlažnog tla. Zagonetka je potrajala gotovo dvije tisuće godina.

Tek je 1777. talijanski anatom Carlo Mondini pronašao jajnike ženke jegulje i pokazao da je jegulja obična riba koja se razmnožava jajima. Mužjaci su ostali tajna. Godine 1876. u Trstu je mladi student medicine Sigmund Freud dobio zadatak da pronađe mliječ jegulje. Secirao je stotine jegulja, ali nije našao ono što je tražio, pa se okrenuo drugim područjima i kasnije postao utemeljitelj psihoanalize. Spolne žlijezde mužjaka opisane su tek dvadesetak godina kasnije, na jegulji ulovljenoj kraj Sicilije.

Ribica koja je bila druga vrsta

U moru su se ponekad lovile sitne, prozirne ribice plosnate poput lista vrbe. Znanstvenici su ih smatrali posebnom vrstom i nazvali Leptocephalus brevirostris. Francuski zoolog Yves Delage 1886. u akvariju je othranio jednu takvu ribicu i promatrao kako se pretvara u jegulju. Talijanski zoolog Giovanni Battista Grassi 1896. kraj Mesine opisao je kako ličinka postaje takozvana staklena jegulja, prozirna mlada jegulja koja ulazi u rijeke. List vrbe bio je, dakle, ličinka jegulje. Ali odakle dolazi?

Potraga Johannesa Schmidta

Danski biolog Johannes Schmidt odlučio je to otkriti na jednostavan način: loveći ličinke po cijelom Atlantiku i bilježeći gdje su najmanje. Što su ličinke manje, to su bliže mjestu na kojem su se izlegle. Od 1904. do 1922. njegove su ekspedicije, uz potporu zaklade Carlsberg i na nekoliko brodova, od kojih je posljednji bio Dana, prešle velik dio sjevernog Atlantika. Ličinke su bile sve manje kako se Schmidt kretao prema jugozapadu. Godine 1922. najmanje je pronašao u Sargaškom moru, istočno od Bermuda. Svoj je zaključak objavio 1923.: europske jegulje mrijeste se u Sargaškom moru, a njihove ličinke morske struje nose preko oceana do Europe.

Taj zaključak prihvaćen je u svim udžbenicima. Ipak je ostao neizravan. Schmidt nikad nije vidio odraslu jegulju u Sargaškom moru, a ni kasnije ekspedicije ondje nisu ulovile ni jaje ni jegulju spremnu za mrijest.

Put dug deset tisuća kilometara

Danas se zna da jegulja ima neobičan životni krug. Ličinke putuju mjesecima ili godinama do europske obale, gdje postaju staklene jegulje i ulaze u rijeke. Ondje rastu kao žute jegulje deset i više godina. Kad sazriju, mijenjaju se: postaju srebrnaste, oči im se povećaju, a probavilo im propada. Prestaju jesti i kreću na put prema Sargaškom moru, dug od pet do deset tisuća kilometara, s kojeg se ne vraćaju.

Pratiti ih bilo je teško. Odašiljači su se gasili čim bi jegulje otplivale s kontinentskog praga u dubine. Godine 2015. kanadski istraživači objavili su da su američku jegulju pratili 2400 kilometara, do sjevernog ruba njezina mrijestilišta. Europski istraživači predvođeni Rosalind Wright i Davidom Rightonom označili su 26 velikih ženki europske jegulje s Azora satelitskim odašiljačima i pratili ih do godinu dana. U radu objavljenom 2022. u časopisu Scientific Reports pokazali su da su neke stigle do Sargaškog mora, što je prvi izravan dokaz da europske jegulje doista plivaju onamo.

Za srodnu japansku jegulju japanski su istraživači pod vodstvom Katsumija Tsukamota u zapadnom Tihom oceanu, kraj podmorskog hrpta kod Marijanskih otoka, prvi put ulovili jaja jegulje u prirodi. Pokazali su da se japanske jegulje mrijeste za mladog mjeseca, na dubini od 150 do 200 metara. Za europsku jegulju takav nalaz još ne postoji.

Zagonetka ima i ozbiljnu stranu. Broj mladih jegulja koje stižu do europskih obala od osamdesetih je godina pao za oko 95 posto, a europska jegulja svrstana je među kritično ugrožene vrste. Kako bi se zaštitila, trebalo bi znati gdje i kako se mrijesti, a upravo to još nitko nije vidio.

Kronologija

  1. Oko 350. pr. Kr.: Aristotel piše da jegulje nastaju iz blata.
  2. 1777.: Carlo Mondini pronalazi jajnike jegulje.
  3. 1876.: Sigmund Freud u Trstu secira stotine jegulja tražeći mliječ.
  4. 1886.: Yves Delage u akvariju promatra kako se ličinka pretvara u jegulju.
  5. 1896.: Giovanni Battista Grassi opisuje preobrazbu ličinke u staklenu jegulju.
  6. 1904.–1922.: Johannes Schmidt traži ličinke jegulja po sjevernom Atlantiku.
  7. 1922.: Schmidt pronalazi najmanje ličinke u Sargaškom moru.
  8. 2011.: Objavljen je prvi nalaz jaja japanske jegulje u prirodi.
  9. 2015.: Američka jegulja praćena je do sjevernog ruba mrijestilišta.
  10. 2022.: Objavljen je prvi izravan dokaz da europske jegulje stižu do Sargaškog mora.

Ključne osobe

  • Aristotel: Grčki filozof koji je zaključio da jegulje nastaju iz blata.
  • Sigmund Freud: Austrijski liječnik i utemeljitelj psihoanalize, koji je kao student uzalud tražio mliječ jegulje.
  • Giovanni Battista Grassi: Talijanski zoolog koji je pokazao da je list vrbe ličinka jegulje.
  • Johannes Schmidt: Danski biolog koji je u Sargaškom moru pronašao najmanje ličinke jegulja.
  • Katsumi Tsukamoto: Japanski biolog čiji je tim prvi pronašao jaja jegulje u prirodi.

Što se zna

  1. Europske jegulje rastu u slatkim vodama, a na mrijest odlaze u more.
  2. Johannes Schmidt je 1922. najmanje ličinke europske jegulje pronašao u Sargaškom moru.
  3. Jaja i odrasle europske jegulje u mrijestu u Sargaškom moru nikad nisu pronađeni.
  4. Godine 2022. objavljeno je da su jegulje sa satelitskim odašiljačima s Azora praćene do Sargaškog mora.
  5. Japanske jegulje mrijeste se za mladog mjeseca na dubini od 150 do 200 metara.
  6. Broj mladih europskih jegulja pao je od osamdesetih za oko 95 posto, a vrsta je kritično ugrožena.

Otvorena pitanja

  • Gdje se točno u Sargaškom moru, na kojoj dubini i u koje doba europske jegulje mrijeste?
  • Kako jegulje pronalaze put do mrijestilišta preko cijelog oceana?
  • Mrijeste li se sve europske jegulje u Sargaškom moru ili postoje i druga mrijestilišta?

Teorije

  • Sve europske jegulje mrijeste se u Sargaškom moru
  • Dio jegulja mrijesti se i na drugim mjestima u Atlantiku
  • Mrijest se odvija na širem području Sargaškog mora nego što se mislilo

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori