Je li Napoleon otrovan arsenom

Napoleon je u oporuci napisao da umire prerano, ubijen od engleske oligarhije. Stotinu četrdeset godina kasnije švedski zubar dao je ispitati pramen njegove kose i u njoj se našlo višestruko više arsena nego što je uobičajeno.

Ukratko

  • Napoleon Bonaparte umro je 5. svibnja 1821. u progonstvu na otoku Svetoj Heleni, a obdukcija je kao uzrok navela krvarenje iz čira ili raka želuca.
  • Šveđanin Sten Forshufvud 1961. objavio je, s forenzičarima iz Glasgowa, da Napoleonova kosa sadrži mnogo arsena, i optužio jednog od članova careve pratnje za trovanje.
  • Kasnija istraživanja pokazala su da je arsena bilo mnogo i u kosi iz Napoleonova djetinjstva, kao i u kosi njegove supruge i sina, jer su ljudi tada bili izloženi arsenu iz okoline.
  • Većina stručnjaka danas smatra da je Napoleon umro od raka želuca, ali dio istraživača i dalje drži da trovanje nije isključeno.

Nakon poraza kod Waterlooa 1815. Britanci su Napoleona Bonapartea poslali na Svetu Helenu, osamljen vulkanski otok usred južnog Atlantika, gotovo dvije tisuće kilometara od najbliže obale. Ondje je živio u Longwood Houseu, vlažnoj kući na visoravni, s malom pratnjom vjernih časnika i slugu, pod nadzorom britanskog guvernera Hudsona Lowea, s kojim je bio u stalnom sukobu.

Posljednje godine

Od 1817. Napoleonovo se zdravlje pogoršavalo. Liječnik mu je dijagnosticirao kroničnu upalu jetre, a od srpnja 1820. imao je jake bolove u trbuhu, mučnine i povraćanje. U travnju 1821. napisao je oporuku u kojoj je naveo da umire prerano, ubijen od engleske oligarhije. Liječnici su mu 4. svibnja dali veliku dozu kalomela, živina pripravka koji se tada davao kao lijek za čišćenje. Napoleon je povraćao krv i umro sljedećeg dana, 5. svibnja 1821., u 52. godini.

Dan nakon smrti njegov liječnik Francesco Antommarchi, uz britanske liječnike, obavio je obdukciju. U želucu je našao veliku ranu, a britanski i francuski izvještaji zaključili su da je uzrok smrti krvarenje iz čira ili raka želuca. Od raka želuca umro je i Napoleonov otac. Godine 1840. tijelo je ekshumirano i preneseno u Pariz, a svjedoci su zabilježili da je neobično dobro očuvano.

Pramen kose

Godine 1955. objavljeni su memoari Louisa Marchanda, Napoleonova sobara na Svetoj Heleni, s podrobnim opisom carevih posljednjih mjeseci. Pročitao ih je švedski zubar i amaterski toksikolog Sten Forshufvud i zaključio da opisani simptomi odgovaraju trovanju arsenom. Pronašao je pramenove Napoleonove kose koje su sluge i prijatelji nakon smrti dijelili kao uspomenu i dao ih ispitati u Glasgowu, kod forenzičara Hamiltona Smitha, koji je neutronskom aktivacijskom analizom mogao izmjeriti arsen i u jednoj vlasi.

U radu objavljenom 1961. u časopisu Nature autori su naveli da kosa uzeta neposredno nakon smrti sadrži višestruko više arsena od uobičajenog. Sljedeće godine objavili su da se količina arsena mijenja duž vlasi, što su tumačili kao dokaz da je primao otrov u obrocima tijekom više mjeseci. Forshufvud je kao mogućeg trovatelja naveo grofa Charlesa-Tristana de Montholona, Napoleonova časnika koji je s njim dijelio progonstvo i koji je u oporuci dobio velik dio nasljedstva. Kanadski poduzetnik Ben Weider, s kojim je Forshufvud kasnije napisao knjige o slučaju, desetljećima je zagovarao tu teoriju.

Zelena boja na zidu

Godine 1982. britanski kemičar David Jones objavio je u Natureu da je uzorak tapete iz Longwood Housea bio obojen Scheeleovim zelenilom, bojom koja sadrži arsen. U vlažnim prostorijama plijesan može iz takve boje oslobađati arsen u zrak. U istom broju časopisa kanadski su istraživači iz Toronta objavili da u uzorcima kose koje su sami ispitali nisu našli dokaze kroničnog trovanja arsenom.

Arsen se u 19. stoljeću nalazio u bojama, tapetama, lijekovima, sredstvima za kosu i za konzerviranje. Njemački istraživači objavili su 2004. da je razina arsena bila visoka i u kosi odrezanoj godinama prije smrti. Godine 2007. francuski toksikolog Pascal Kintz utvrdio je da je u dva uzorka kose arsen u anorganskom, otrovnijem obliku, što su zagovornici trovanja shvatili kao potporu. Iste godine švicarski patolozi, na temelju obdukcijskih izvještaja, zaključili su da je Napoleon imao uznapredovali rak želuca koji bi ga ubio u roku od godine dana.

Kosa iz djetinjstva

Najširu usporedbu objavili su 2008. talijanski fizičari Nacionalnog instituta za nuklearnu fiziku iz Milana i Pavije. Ispitali su kosu iz Napoleonova djetinjstva na Korzici, iz progonstva na Elbi, s dana smrti i dana poslije, zatim kosu njegova sina iz nekoliko godina i kosu carice Josephine iz 1814. Svi su uzorci imali sličnu, visoku razinu arsena, oko sto puta višu od današnjih ljudi s kojima su ih usporedili. Zaključili su da Napoleon nije otrovan na Svetoj Heleni, nego da je cijeli život, kao i drugi ljudi njegova doba, bio izložen arsenu iz okoline.

Kronologija

  1. listopad 1815.: Napoleon stiže u progonstvo na Svetu Helenu.
  2. travanj 1821.: Napoleon piše oporuku u kojoj tvrdi da ga ubija engleska oligarhija.
  3. 5. svibnja 1821.: Napoleon umire u Longwood Houseu.
  4. 6. svibnja 1821.: Francesco Antommarchi obavlja obdukciju.
  5. 1840.: Tijelo je ekshumirano i preneseno u Pariz.
  6. 1955.: Objavljeni su memoari sobara Louisa Marchanda.
  7. 1961.: Forshufvud, Smith i Wassén u Natureu objavljuju povišen arsen u kosi.
  8. 1982.: David Jones objavljuje rezultate o arsenu u tapeti iz Longwood Housea.
  9. 2007.: Švicarski patolozi zaključuju da je Napoleon imao uznapredovali rak želuca.
  10. 2008.: Talijanski fizičari nalaze sličnu razinu arsena u kosi iz cijelog Napoleonova života.

Ključne osobe

  • Napoleon Bonaparte: Francuski car koji je umro u progonstvu na Svetoj Heleni.
  • Francesco Antommarchi: Napoleonov liječnik na Svetoj Heleni koji je obavio obdukciju.
  • Louis Marchand: Napoleonov sobar čiji su memoari potaknuli sumnju u trovanje.
  • Sten Forshufvud: Švedski zubar i toksikolog amater koji je pokrenuo teoriju o trovanju arsenom.
  • Hamilton Smith: Forenzičar iz Glasgowa koji je analizirao Napoleonovu kosu.
  • Charles-Tristan de Montholon: Napoleonov časnik kojeg je Forshufvud označio kao mogućeg trovatelja.
  • Ben Weider: Kanadski poduzetnik i zagovornik teorije o trovanju.
  • Hudson Lowe: Britanski guverner Svete Helene i Napoleonov čuvar.

Što se zna

  1. Napoleon je umro 5. svibnja 1821. na Svetoj Heleni, a obdukcija je našla teško oboljenje želuca.
  2. Uzorci Napoleonove kose sadrže mnogo više arsena nego kosa današnjih ljudi.
  3. Slično visoke razine arsena nađene su u kosi iz njegova djetinjstva te u kosi supruge i sina.
  4. Tapeta iz Longwood Housea sadržavala je boju s arsenom.
  5. Nijedno istraživanje nije dokazalo da je netko Napoleonu namjerno davao otrov.

Otvorena pitanja

  • Je li arsen iz okoline mogao pridonijeti Napoleonovoj bolesti, iako ga nije ubio?
  • Pripadaju li svi pramenovi koji se čuvaju kao Napoleonova kosa doista njemu?
  • Je li visoka doza kalomela neposredno prije smrti ubrzala krvarenje?

Teorije

  • Napoleon je umro od raka želuca, kako je pokazala obdukcija
  • Arsena je bilo mnogo, ali iz okoline i lijekova, pa nije bio uzrok smrti
  • Netko iz pratnje namjerno ga je trovao arsenom
  • Smrt su ubrzali lijekovi koje su mu davali liječnici, osobito kalomel

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Forshufvud, S. i Weider, B. (1995). Assassination at St. Helena Revisited. John Wiley & Sons.

Izvori