Ötzi, čovjek iz leda

Tijelo Ötzija čuva se u Muzeju arheologije Južnog Tirola u Bolzanu, u hladnoj komori koja oponaša uvjete u ledenjaku. Ovaj članak govori o tome kako je pronađen i kako je umro, a slika prikazuje presliku njegove sjekire, ne tijelo.

Planinar iz ledenjaka

Dana 19. rujna 1991. njemački planinari Helmut i Erika Simon iz Nürnberga silazili su s vrha Finailspitze i skrenuli s utabane staze kraj prijevoja Tisenjoch. U plitkoj udubini, u kojoj se led tog vrućeg ljeta topio, ugledali su gornji dio tijela koje je virilo iz leda. Pomislili su da je riječ o planinaru koji je ondje nastradao prije nekoliko desetljeća. Obavijestili su vlasnika obližnje planinarske kuće, a on austrijsku policiju i talijanske karabinjere, jer je mjesto bilo blizu granice.

Tijelo je izvađeno 23. rujna, bez arheologa. Pri vađenju je pneumatska bušilica oštetila bok, a dio odjeće i luk su slomljeni. Tijelo je prevezeno u Institut za sudsku medicinu u Innsbrucku, gdje ga je arheolog Konrad Spindler pregledao i po obliku sjekire zaključio da je staro najmanje četiri tisuće godina. Radiokarbonsko datiranje kasnije je pokazalo da je čovjek živio između oko 3350. i 3100. pr. Kr. Po dolini Ötztal novinari su ga prozvali Ötzi.

Ostalo je pitanje čiji je. Granica dogovorena 1919. trebala je pratiti razvodnicu, ali je na ledenjaku bila slabo označena. Mjerenje 2. listopada pokazalo je da tijelo leži 92,56 metara unutar Italije, u Južnom Tirolu. Ötzi je od 1998. izložen u Bolzanu.

Što je nosio

Uz tijelo je pronađena gotovo cijela oprema čovjeka bakrenog doba: odjeća i obuća od kože i krzna, kapa od medvjeđeg krzna, plašt od pletene trave, nož s kremenim sječivom, tobolac s četrnaest strelica, od kojih su samo dvije bile dovršene, nedovršen luk od tisovine dug 1,82 metra i bakrena sjekira. Sjekira ima dršku od tisovine dugu šezdesetak centimetara i sječivo od gotovo čistog bakra, a analiza iz 2017. pokazala je da bakar potječe iz južne Toskane. U to doba takva je sjekira bila vrijedan predmet.

Na tijelu je 61 tetovaža, skupine kratkih crta i križeva izrađenih čađom, uglavnom na mjestima gdje su zglobovi i kralježnica pokazivali istrošenost. Analiza zubne cakline pokazala je da je djetinjstvo proveo južno od Alpa, u blizini današnjeg sela Feldthurns, a analiza genoma iz 2023. da je imao tamniju kožu i tamne oči, da je vjerojatno bio proćelav i da je većinu predaka imao među ranim zemljoradnicima koji su u Europu stigli iz Anatolije.

Vrh strelice u ramenu

Deset godina nakon pronalaska, 2001., radiolog Paul Gostner na rendgenskoj snimci i snimci kompjutoriziranom tomografijom uočio je u lijevom ramenu kameni vrh strelice. Na leđima je mala rana, a na odjeći odgovarajuća rupa. Strelica je ušla odostraga, probila lopaticu i zaustavila se blizu pluća. Drška strelice nije pronađena, što upućuje na to da ju je netko izvukao.

Detaljnije snimke objavljene 2007. pokazale su da je strelica oštetila veliku arteriju ispod ključne kosti. Autori su zaključili da je Ötzi zbog toga u kratkom vremenu iskrvario i da ni današnja medicina ne bi lako spasila takvu ozljedu. Na glavi su kasnije uočeni tragovi udarca ili pada, a na desnoj ruci duboka posjekotina između palca i kažiprsta koja nije zacijelila. Takve se rane obično tumače kao ozljede nastale u obrani, nedugo prije smrti.

Posljednji dan

Pelud iz crijeva otkrila je i njegov posljednji put. Istraživanje botaničara Klausa Oeggla iz 2007. pokazalo je da je u posljednjih dan i pol boravio na srednjim visinama, zatim se spustio u dolinu i ponovno popeo prema prijevoju. Vrste peluda upućuju na to da je umro u proljeće ili rano ljeto.

Analiza želuca iz 2018. pokazala je da je jeo nedugo prije smrti: masno meso kozoroga, meso jelena i pšenicu jednozrnu. Netko tko bježi u panici rijetko sjedne na obilan obrok, pa neki istraživači zaključuju da se na prijevoju osjećao sigurno i da je napadnut iznenada, možda iz zasjede, dok je odmarao.

Ostala pitanja nemaju jasan odgovor. Zašto napadač nije uzeo vrijednu bakrenu sjekiru? Talijanski arheolog Alessandro Vanzetti predložio je 2010. da Ötzi nije umro na prijevoju nego niže, a da su ga ondje obredno pokopali na kamenom uzvišenju, s kojeg je tijelo kasnije skliznulo s otapanjem leda. Antropolog Albert Zink i drugi odgovorili su da kosti ne pokazuju pomake kakve bi ostavilo klizanje i da bi se krvni ugrušci u rani oštetili da je tijelo prenošeno.

Priča o prokletstvu

Nakon smrti nekoliko ljudi koji su radili s Ötzijem, među njima i Helmuta Simona, koji je 2004. poginuo u planinama, u tisku se pojavila priča o "prokletstvu čovjeka iz leda", slična onoj o Tutankamonovoj grobnici. Istraživači upozoravaju da je s nalazom tijekom godina radilo stotine ljudi, pa smrt nekolicine od njih nije neobična. Spor o nagradi za nalazače trajao je sedamnaest godina i završen je 2008. nagodbom s Erikom Simon.