Problem 2000 (Y2K)

Zbog dviju znamenki koje su programeri desetljećima štedjeli, svijet je dočekao 2000. bojeći se pada banaka, elektrana i zrakoplova. U ponoć se gotovo ništa nije dogodilo, i od tada traje spor je li opasnost bila prenapuhana ili spriječena.

Ukratko

  • Mnogi stari programi bilježili su godinu s dvije znamenke, pa bi 2000. mogli pročitati kao 1900. i pogrešno računati datume.
  • U desetljeću prije 2000. vlade i tvrtke potrošile su na popravke, prema procjenama, više od 300 milijardi američkih dolara.
  • U noći 1. siječnja 2000. dogodile su se samo manje pogreške, a nijedan veći sustav nije se srušio.
  • Jedni smatraju da je katastrofa izbjegnuta zahvaljujući radu programera, a drugi da je opasnost bila precijenjena i da je velik dio novca potrošen nepotrebno.

U 1960-ima i 1970-ima memorija računala bila je skupa. Svaki znak na bušenoj kartici ili magnetskoj vrpci nešto je stajao, pa su programeri godine zapisivali s dvije znamenke: 68 umjesto 1968. Pretpostavljali su da se programi neće koristiti trideset godina poslije. Mnogi su se ipak koristili, u bankama, osiguranjima, državnim upravama i tvornicama, a na tim su programima gradili novi.

Dvije znamenke

Problem je bio jednostavan za objasniti. Program koji godinu vidi kao 00 može zaključiti da je to 1900. Tada bi osoba rođena 1950. imala minus 50 godina, kamata bi se računala za negativno razdoblje, a rok trajanja koji ističe 2001. bio bi "prošao prije sto godina". Godina 2000. bila je i prijestupna, što su neki programi krivo računali.

Na problem je još 1958. upozoravao programer Bob Bemer, ali dugo bez odjeka. Šira javnost za njega je čula 1993., kad je kanadski savjetnik Peter de Jager u časopisu Computerworld objavio članak "Doomsday 2000" (Sudnji dan 2000.). Do kraja desetljeća "Y2K", kratica za godinu 2000., postao je jedna od glavnih tema u svijetu.

Pripreme

Popravci su bili spori i skupi. Programi su bili pisani u starim jezicima poput COBOL-a, često bez dokumentacije, a izvorni programeri bili su u mirovini. Tvrtke su zapošljavale tisuće programera da pregledaju milijune redaka koda. Mnogi su se uređaji, od dizala do medicinske opreme, morali ispitati ili zamijeniti.

U SAD-u je 1998. osnovano Predsjedničko vijeće za prijelaz na 2000., na čelu s Johnom Koskinenom. Senat je imao poseban odbor, koji su vodili senatori Robert Bennett i Christopher Dodd. Slična tijela osnovale su i druge države. Prema procjenama, u SAD-u je na pripreme potrošeno oko 134 milijarde dolara, a u svijetu više od 300 milijardi.

Strah od ponoći

Uz stručne pripreme raslo je i nešto drugo. Knjige i emisije opisivale su moguće nestanke struje, prazne bankomate, nestašicu hrane i pad zrakoplova. Dio ljudi gomilao je hranu, vodu i gotovinu. U nekim vjerskim krugovima Y2K se povezivao sa smakom svijeta i krajem tisućljeća. Mnoge su države u noći dočeka imale dežurne krizne stožere.

Noć koja je prošla mirno

Kako je ponoć prelazila vremenske zone, od Novog Zelanda prema zapadu, izvješća su stizala jedno za drugim. Sustavi su radili. Zabilježene su manje pogreške: u Japanu je nekoliko sekundi nakon ponoći zakazao sustav za praćenje zračenja u nuklearnoj elektrani Shika, bez opasnosti za stanovništvo, a na nekoliko željezničkih postaja automati za karte privremeno su prestali raditi. Američko ministarstvo obrane od 31. prosinca do kasno navečer 2. siječnja nije moglo obrađivati podatke s pet špijunskih satelita. Mnogi zasloni, poput onoga na slici, pokazivali su godinu 1900.

Najteža posljedica otkrivena je tek poslije. U bolnici u Sheffieldu u Engleskoj pogreška u programu za izračun dobi trudnica, ispravljena tek u svibnju 2000., dovela je do toga da je 154 žene dobilo pogrešnu procjenu rizika za Downov sindrom.

Spor koji traje

Odbor američkog Senata u veljači 2000. objavio je završno izvješće pod naslovom "Y2K Aftermath – Crisis Averted" (Posljedice Y2K: kriza izbjegnuta). Ekonomist John Quiggin 2005. ocijenio je da je velik dio potrošenog novca, gledano unatrag, bio nepotreban ili krivo usmjeren, i pitao se kako je panika uopće nastala.

Programeri koji su radili na popravcima često odgovaraju da je upravo izostanak problema dokaz da je posao obavljen. Problem 2000. tako je postao primjer paradoksa pripreme: kad se katastrofa spriječi, teško je dokazati da bi se dogodila.

Kronologija

  1. 1958.: Bob Bemer primjećuje problem s dvoznamenkastim godinama.
  2. 1993.: Peter de Jager objavljuje članak "Doomsday 2000" u časopisu Computerworld.
  3. 1998.: U SAD-u je osnovano Predsjedničko vijeće za prijelaz na 2000., na čelu s Johnom Koskinenom.
  4. 31. prosinca 1999.: Kvar prekida obradu podataka s pet američkih špijunskih satelita do 2. siječnja.
  5. 1. siječnja 2000.: Ponoć prolazi bez većih kvarova; bilježe se manje pogreške u više zemalja.
  6. 29. veljače 2000.: Prijestupni dan donosi nekoliko manjih pogrešaka.
  7. 29. veljače 2000.: Senatski odbor objavljuje završno izvješće i raspušta se.
  8. svibanj 2000.: U Sheffieldu je ispravljena pogreška koja je dovela do pogrešnih procjena rizika za trudnice.

Ključne osobe

  • Bob Bemer: Američki programer koji je od 1958. upozoravao na problem dvoznamenkastih godina.
  • Peter de Jager: Kanadski savjetnik čiji je članak iz 1993. upozorio javnost na problem.
  • John Koskinen: Predsjedavajući američkog Predsjedničkog vijeća za prijelaz na 2000.
  • Robert Bennett: Američki senator koji je vodio senatski odbor za problem 2000.
  • John Quiggin: Australski ekonomist koji je 2005. kritički ocijenio troškove priprema.

Što se zna

  1. Mnogi programi zapisivali su godinu s dvije znamenke, pa su mogli pogrešno računati datume nakon 1999.
  2. Procjene troškova priprema u svijetu kreću se oko 300 milijardi dolara, od čega oko 134 milijarde u SAD-u.
  3. U noći 1. siječnja 2000. nije bilo većih kvarova, ali je zabilježeno više manjih pogrešaka.
  4. U Sheffieldu je 154 žene dobilo pogrešnu procjenu rizika za Downov sindrom zbog pogreške povezane s datumom.
  5. Senatski odbor SAD-a u završnom izvješću iz veljače 2000. zaključio je da je kriza izbjegnuta.

Što tvrde zagovornici

  • Problem je bio stvaran: pogreške koje su se ipak dogodile pokazuju što bi se dogodilo u većim razmjerima bez popravaka.
  • Tisuće programera godinama su pregledavale i ispravljale kod, a testovi su prije popravka pokazivali ozbiljne kvarove.
  • Pogreške su otkrivane i prije 2000., u programima koji su računali datume unaprijed, primjerice za kartice i osiguranja.
  • Izostanak katastrofe dokaz je uspjeha, a ne dokaz da opasnosti nije bilo.

Što kažu kritičari

  • Problemi su bili mali i ondje gdje se za pripreme učinilo malo.
  • Velik dio novca, prema Johnu Quigginu, potrošen je nepotrebno ili krivo usmjereno.
  • Tvrtke koje su prodavale usluge popravaka i mediji imali su interes da strah bude što veći.
  • Najavljivani nestanci struje, pad zrakoplova i nestašice nisu imali čvrstu tehničku podlogu.

Otvorena pitanja

  • Koliko bi kvarova bilo bez priprema, i bi li bili ozbiljni ili samo neugodni?
  • Zašto su upozorenja koja su govorila o manjim opasnostima dobivala manje pozornosti?
  • Hoće li se slična pitanja ponoviti s problemom 2038., kad će neki sustavi ostati bez mjesta za bilježenje vremena?

Teorije

  • Ozbiljna opasnost spriječena je radom programera
  • Opasnost je bila precijenjena, a pripreme pretjerane
  • Problem je bio stvaran, ali su strahovi i troškovi bili veći nego što je trebalo

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori