Sirene

U dvanaestom pjevanju Odiseje čarobnica Kirka upozorava Odiseja na ono što ga čeka na putu kući. Na jednom otoku, kaže, sjede sirene na cvjetnoj livadi i pjevaju. Tko im se približi i čuje njihov glas, nikad se više ne vrati ženi i djeci, a oko njih leže hrpe kostiju i usahle kože. Homer ne kaže kako sirene izgledaju. Ne spominje ni krila ni rep. Opisuje samo glas i ono što obećava.

Odisej je poslušao savjet. Mornarima je uši začepio voskom, a sebe je dao privezati za jarbol, s naredbom da ga vežu još čvršće ako ih bude molio da ga odriješe. Kad je brod prolazio, sirene su ga zvale imenom i pjevale da znaju sve što su Grci i Trojanci pretrpjeli pod Trojom i sve što se događa na zemlji. Odisej je trzao glavom i molio, a mornari su veslali dalje. Pjesma je obećavala znanje, a ne ljubav.

Ptice sa ženskim licem

Dok je Homer šutio o izgledu, slikari i kipari nisu. Od 7. stoljeća pr. Kr. sirene se na grčkim vazama redovito prikazuju kao velike ptice sa ženskom glavom, a poslije kao žene s ptičjim nogama i krilima, često s lirom ili dvostrukom frulom u rukama. Apolonije Rodski u 3. stoljeću pr. Kr. opisuje ih kao napola djevojke, napola ptice. U njegovoj priči o Argonautima Orfej je zasvirao glasnije i ljepše od njih, pa ih je posada jedva čula. Samo je jedan mornar, Butes, skočio u more, a spasila ga je božica Afrodita.

Kasniji pisci dali su im obitelj i imena. Hrvatska enciklopedija navodi da su bile kćeri riječnog boga Aheloja i da se obično spominju tri: Partenopa, Leukozija i Ligija. Prema jednoj predaji, krila su dobile za kaznu jer su se usudile natjecati u pjevanju s muzama. Prema drugoj, kad ih je Odisej nadmudrio, morale su umrijeti, pa su se bacile u more. Mjesto gdje je more izbacilo Partenopu Grci su vezali uz naselje koje je dugo nosilo njezino ime, današnji Napulj, a otočići Li Galli kod Positana u antici su se zvali Sirenuse.

Sirene su imale i tiše lice. Njihovi likovi stoje na grčkim nadgrobnim spomenicima i sarkofazima, pa ih Hrvatska enciklopedija tumači i kao duhove podzemlja koji prate mrtve. Pjesma koja zove u smrt mogla je biti i tužbalica nad mrtvima.

Kako je sirena dobila rep

Prijelaz iz ptice u ribu nije se dogodio odjednom. Već u 3. stoljeću pr. Kr. postoje rijetki grčki prikazi sirena kao morskih djevojaka, no pravi zaokret dolazi u ranom srednjem vijeku. Liber Monstrorum, latinska knjiga o čudovištima nastala u Engleskoj početkom 8. stoljeća, prvi put piše da su sirene morske djevojke s tijelom djevice i ljuskavim ribljim repom.

Kršćanski pisci u sirenama su vidjeli opomenu. Izidor Seviljski u 7. stoljeću pisao je da su sirene zapravo bile bludnice koje su putnike dovodile do propasti. Srednjovjekovni bestijariji, knjige o životinjama s moralnim poukama, prenosili su tekst o sirenama kao pticama, ali su ih iluminatori sve češće slikali s ribljim repom. U rukopisu Physiologusa iz Berna iz 9. stoljeća sirena je već žena-riba, iako tekst uz sliku i dalje govori o ptici. Do kasnog srednjeg vijeka dva su se lika stopila u jedan: lijepa djevojka koja iz valova pjeva i zavodi mornare s pravog puta.

Uz to su po Europi živjela slična bića iz domaćih predaja: rusalke kod istočnih Slavena, Melusina u francuskim pričama, morske djevice u pričama sjevernih ribara. Sirena sa štitom i mačem od sredine 14. stoljeća nalazi se i na grbu Varšave.

Sirene u Kolumbovu dnevniku

Kad su europski moreplovci krenuli preko oceana, ponijeli su sirene sa sobom. Godine 1493., ploveći uz obalu Hispaniole, Kristofor Kolumbo zapisao je da je vidio tri sirene kako izranjaju iz mora i dodao da nisu tako lijepe kako ih slikaju, jer na neki način imaju muška lica. Članovi posade Henryja Hudsona 15. lipnja 1608. prijavili su da su u Arktičkom moru vidjeli sirenu, a slični zapisi stizali su iz Grenlanda i Brazila.

Zoolozi danas uglavnom smatraju da je Kolumbo vidio lamantine. Lamantini i dugonzi spori su morski sisavci koji drže glavu iznad vode, a ženke doje mladunce. Cijeli red tih životinja zoolozi su nazvali Sirenia, upravo po sirenama. Danski liječnik Thomas Bartholin u 17. stoljeću opisao je "morskog čovjeka" iz Brazila, a kasniji istraživači prepoznali su na njegovoj slici prednju peraju lamantina.

Od Kopenhagena do sajmova

U 19. stoljeću sirena je prešla u književnost i na sajmove. Paracelzo je još 1566. pisao da vodeni duhovi mogu dobiti besmrtnu dušu ako se vjenčaju s čovjekom. Iz te ideje nastala je njemačka pripovijest Undine, a zatim bajka Hansa Christiana Andersena Mala sirena iz 1837., u kojoj sirena daje svoj glas da bi dobila ljudske noge i dušu.

U isto vrijeme u Londonu je 1822. izložena "sirena s Fidžija", a od 1842. pokazivao ju je u Americi zabavljač P. T. Barnum. Bila je to sašivena lutka od gornjeg dijela majmuna i ribljeg repa. Posjetitelji su plaćali da vide biće koje su znali iz priča, a pomorske sirene i Andersenova junakinja zajedno su oblikovale sliku koju danas poznaje gotovo svako dijete.