Wendigo

Na sjeveru Amerike, u pojasu borealnih šuma od Quebeca do Velikih jezera i dalje prema zapadu, zima je nekad značila glad. Obitelji su se raspršivale po lovištima, divljač je mogla nestati, a snijeg je danima zatrpavao staze. Opstanak je ovisio o tome hoće li ljudi podijeliti ono malo hrane što imaju. U tom svijetu nastale su priče o wendigu.

Narodi koji govore algonkinske jezike zovu ga različito. Na jeziku Cree to je wīhtikōw, na jeziku Ojibwe wiindigoo, a zapisani su i oblici wheetigo, windikouk, wi'tigo, pa i posve druga imena poput atchen i chenoo. Engleski je riječ preuzeo iz oba jezika, a oblik whitego u engleskim se tekstovima pojavljuje od 1714.

Glad koja raste s jelom

Opisi se razlikuju od zajednice do zajednice. Prema Kanadskoj enciklopediji, wendigo je ponekad neobično mršav, s kosturom koji se probija kroz kožu boje pepela. Drugdje je div koji raste što više jede, pa nikad ne može utažiti glad. Neke priče daju mu srce od leda, koje se mora rastopiti u vatri, druge kažu da ga može savladati samo duhovni vođa koji poznaje prave obrede. Kreće se brzo kao vjetar, hoda po dubokom snijegu i čuje i vidi bolje od ljudi.

Ojibwe pisac i učitelj Basil Johnston iz Ontarija opisao ga je kao biće toliko izgladnjelo da mu se kosti vide kroz osušenu kožu. Za Johnstona glad wendiga bila je slika pohlepe: biće koje sve više jede postaje sve gladnije.

Ključ predaje nije izgled, nego to kako se netko pretvara u wendiga. U većini priča čovjek postaje wendigo kad mu duh pokvari pohlepa ili kad ga glad, studen i samoća oslabe toliko da u njega uđe duh koji luta šumom. Kanadska enciklopedija priče o wendigu zato opisuje kao opomene o samoći i sebičnosti i o važnosti zajednice. Tko u gladnoj godini nije htio dijeliti hranu, smatran je čudovištem i prije nego što bi se itko pretvorio.

Što je zapisao isusovac

Priče o wendigu postojale su stoljećima prije dolaska Europljana, ali prvi pisani trag ostavio je stranac. Isusovac Paul Le Jeune živio je početkom 17. stoljeća među narodima u današnjem Quebecu, a 1636. poslao je izvještaj svojim poglavarima u Pariz. U njemu je zapisao riječi jedne žene da je biće koje zovu wendigo pojelo neke ljude iz plemena sjeverno od rijeke kod Trois-Rivièresa, te da će doći atchen i pojesti i Francuze u utvrdi.

U 18. i 19. stoljeću slične su priče bilježili trgovci Hudsonove kompanije. U njihovim zapisima pojavljuju se ljudi koje su vlastite zajednice optuživale da postaju wendigo, a ponekad su ih rođaci i susjedi ubijali da zaštite ostale. Kanadska enciklopedija navodi slučaj duhovnog vođe naroda Cree Abishabisa, kojega su ubila trojica muškaraca nakon što je, prema predaji, postao pohlepan i ubio jednu obitelj.

Jack Fiddler pred kanadskim sudom

Najpoznatiji takav slučaj dogodio se početkom 20. stoljeća u sjeverozapadnom Ontariju. Zhauwuno-geezhigo-gaubow, ime koje znači "onaj koji stoji na južnom nebu", u zapisima Hudsonove kompanije zvan Jack Fiddler, bio je šaman i poglavar zajednice uz jezero Sandy Lake. Prema Rječniku kanadskih biografija, njegov je narod wendiga shvaćao kao čovjeka kojega je zaposjeo zao duh: njegov krik ostavljao je ljude bez svijesti, a njegova prisutnost tjerala je divljač i prijetila glađu. Fiddler je metodističkom svećeniku rekao da je u životu pobijedio četrnaest wendiga.

Dana 15. lipnja 1907. ophodnja kraljevske policije uhitila je njega i njegova brata Pesequana, Josepha Fiddlera, zbog smrti Wahsakapeequay, Pesequanove snahe. Prema shvaćanju zajednice, žena je postala wendigo, a braća su je zaustavila prije nego što naudi drugima. Za kanadski zakon to je bilo ubojstvo.

Jack Fiddler nije dočekao suđenje. Nakon petnaestak tjedana pritvora otišao je od stražara i istog je dana pronađen mrtav, 30. rujna 1907. u Norway Houseu u Manitobi. Pesequanu je sudila porota od šest ljudi, koja ga je 7. listopada 1907. nevoljko proglasila krivim i zatražila milost. Osuđen je na vješanje, a molbe za oslobađanje na kraju su uspjele. Nalog od 4. rujna 1909. stigao je prekasno: Pesequan je tri dana ranije umro od tuberkuloze.

Od psihijatrije do horora

Početkom 20. stoljeća wendigo je ušao i u medicinski rječnik. Misionar J. E. Saindon dvadesetih je godina opisao ženu iz zajednice Cree uz zaljev James koja je vjerovala da je progone neznanci koji je žele pojesti. Kasnije se govorilo o "psihozi wendiga", bolesti u kojoj čovjek osjeća neodoljivu želju za ljudskim mesom. Antropolog Lou Marano 1982. oštro je kritizirao taj pojam: tvrdio je da je nastao miješanjem onoga što vjeruju ljudi u zajednicama i onoga što su u tome htjeli vidjeti vanjski istraživači.

Godine 1910. engleski pisac Algernon Blackwood objavio je pripovijest The Wendigo i proširio taj oblik imena. Njegov wendigo je šumski užas koji odnosi lovce, a za njim su ga preuzeli pisci horor priča, stripovi, filmovi i igre. Kritičari su primijetili da je Blackwood tuđu predaju pretvorio u sliku divljine i "divljaka".

U zajednicama iz kojih predaja potječe wendigo je ostao nešto drugo. Pisci i umjetnici iz naroda Ojibwe i Cree, od slikara Norvala Morrisseaua do pisaca Basila Johnstona i Tomsona Highwaya, prikazuju ga kao glad koja nikad ne prestaje. Povjesničar Shawn Smallman piše da je wendigo i danas slika pohlepe, a za neke pripadnike starosjedilačkih naroda i slika kolonizacije, internatskih škola i zakona koji su im ograničavali prava.