Divovi

Gotovo svaki narod pamti vrijeme kad su po zemlji hodali veći ljudi. U Knjizi Postanka to su Nefilim, "junaci davnine", u Grčkoj Kiklopi i Giganti, na sjeveru Europe ledeni div Ymir od čijeg je tijela sazdan svijet, u Meksiku div koji je podigao piramidu u Choluli, a u Japanu div koji je jeo školjke i od ljuštura nasuo brežuljak. U Krasu i Istri ajdi su gradili gradine i bacali kamenje s brda na brdo, a u Baskiji jentilak su podigli dolmene prije nego što su nestali pod zemljom.

Ovaj motiv ne traži prave ni prve divove. Uspoređuje kako su narodi u različitim stoljećima zamišljali ljude veće od sebe i što su im pripisali: stvaranje svijeta, velike građevine, neobične kosti i stijene, rat s precima ili pouku o oholosti. Svaka se inačica prikazuje onako kako je pripovijedaju njezini izvori, a gdje je vjera i danas živa, onako kako je čitaju njezini vjernici. Tvrdnje o pronađenim kosturima divova navode se kao tvrdnje, zajedno s onim što su pokazale provjere.

Grčka: Kiklopi, Giganti i Orestove kosti

Grčka · oko 700. pr. Kr. (Heziodova Teogonija)

Teogonija Hezioda, pjesnika iz beotijske Askre, vodi do samih početaka. Zemlja Geja rađa Nebu Uranu najprije Titane, a zatim Kiklope, Bronta, Steropa i Arga, koji su u svemu bili nalik bogovima, osim što su imali samo jedno okruglo oko na sredini čela. Oni su Zeusu iskovali grom i munju. Kad Kron srpom osakati oca, Zemlja iz kapi krvi rađa Erinije i velike Gigante u sjajnim oklopima, s dugim kopljima u rukama. Kasnija predaja pripovijeda o Gigantomahiji, ratu u kojem su bogovi s Olimpa, uz Heraklovu pomoć, svladali Gigante. Taj je rat isklesan na velikom oltaru iz Pergama, danas u Berlinu.

Homerova Odiseja poznaje drugačije Kiklope: pastire bez zakona koji ne obrađuju zemlju, među kojima je i Polifem, koji je zatvorio Odiseja i drugove u svoju špilju.

Grci su vjerovali i da su ljudi davnine bili veći od današnjih. Herodot pripovijeda kako su Spartanci, po savjetu proročišta u Delfima, tražili kosti junaka Oresta. Kovač u Tegeji ispričao je jednom Spartancu da je kopajući bunar naišao na lijes dug sedam lakata, a u njemu na mrtvaca jednako dugog. Spartanci su zaključili da su to Orestove kosti i odnijeli ih kući.

Bliski istok: Nefilim u Knjizi Postanka

Izrael i Palestina · 1. tisućljeće pr. Kr. (Knjiga Postanka; predaja je pripisuje Mojsiju)

U šestom poglavlju Knjige Postanka, neposredno prije priče o potopu, stoji kratak i zagonetan odlomak: sinovi Božji vidješe da su kćeri ljudske lijepe i uzeše ih za žene, a u ono doba, i poslije, na zemlji su bili Nefilim. Tekst ih naziva junacima davnine, ljudima na glasu. Hebrejska riječ nije objašnjena, a grčki prijevod Septuaginte preveo ju je kao "giganti", pa su je i mnogi kasniji prijevodi prenijeli kao "divovi". Dio istraživača povezuje je s glagolom "pasti", pa je čita kao "pali" ili "oni koji obaraju druge".

Nefilim se spominju još jednom, u Knjizi Brojeva. Uhode koje je Mojsije poslao u Kanaan vraćaju se uplašeni i govore da su ondje vidjeli Nefilim, Anakove sinove, a uz njih su se sami sebi činili kao skakavci. Knjiga Ponovljenog zakona pamti Oga, kralja Bašana, posljednjeg od Refaimaca, čija je željezna postelja bila duga devet lakata.

Kako treba razumjeti "sinove Božje", vjernici i tumači raspravljaju više od dvije tisuće godina. Knjiga Henokova, koju Etiopska pravoslavna crkva i danas ubraja u Sveto pismo, pripovijeda da su to bili anđeli Bdioci koji su sišli na zemlju, a njihova su djeca bili divovi koji su proždrli sve što su ljudi imali i okrenuli se protiv njih. Drugi židovski i kršćanski tumači u "sinovima Božjim" vide Šetove potomke ili moćne vladare, a u Nefilima ratnike i silnike, ne nužno ljude neobične visine.

Irska: Fomori i Divovski nasip

Irska i Sjeverna Irska · 7. st. (najraniji spomen Fomora); predaja o nasipu zapisana u novom vijeku

Srednjovjekovna irska predaja pamti Fomore, rasu koja je živjela u Irskoj prije svih doseljenika. U jednoj elegiji, vjerojatno iz 7. stoljeća, oni žive "ispod svjetova ljudi", a kasnije su prikazivani kao morski razbojnici i divovi, ponekad s jednim okom, jednom rukom i jednom nogom, ponekad s kozjom glavom. Knjiga o osvajanjima Irske (Lebor Gabála Érenn) iz 11. stoljeća pripovijeda kako su se s njima borili doseljenici Partholón i Nemed sa svojim ljudima, a Tuatha Dé Danann svladali su ih u bitci kod Mag Tuireda.

Na sjevernoj obali Antrima oko četrdeset tisuća kamenih stupova, većinom šesterokutnih, silazi u more kao stube. Irsko ime mjesta, Clochán na bhFomhórach, znači "kamenje za prelaženje Fomora". Predaja koja se danas najčešće pripovijeda kaže da je nasip sagradio div Fionn mac Cumhaill da bi preko mora stigao do škotskog diva Benandonnera, koji ga je izazvao na dvoboj. U jednoj inačici Fionn pobjeđuje. U drugoj se uplaši kad vidi koliko je Benandonner velik, a njegova žena Sadhbh preruši ga u dijete i stavi u kolijevku. Kad Benandonner vidi tako golemo "dijete", zaključi da mu je otac golem i pobjegne natrag, razbijajući nasip za sobom. Isti stupovi izlaze iz mora na škotskom otoku Staffi, u Fingalovoj špilji.

U starijim irskim pričama Fionn nije div nego junak s nadnaravnim moćima. Zbirka irskih narodnih priča iz 1888. bilježi da su se u narodnoj mašti stari bogovi smanjivali dok nisu postali vile, a stari junaci rasli dok nisu postali divovi.

Japan: daidarabotchi i brežuljak od školjaka

Japan (Ibaraki i cijela zemlja) · 8. st. (Hitachi no kuni fudoki)

Japanska predaja zna za golemog diva koji se u raznim krajevima zove daidarabotchi, deidarabočči ili daidarabō. Njegovi su otisci stopala postali jezera i bare, a kad spava, izgleda kao planinski lanac. Prema jednoj priči, da bi napravio planinu Fuji iskopao je zemlju u zemlji Kai, pa je ondje ostala kotlina, a prema drugoj od iskopane zemlje nastalo je jezero Biwa. Htio je jednom izvagati Fuji i Tsukubu, pa je obje planine objesio o motku; konopac je pukao, Tsukuba je pala i od tada ima dva vrha.

Najstariji zapis o takvom divu nalazi se u Hitachi no kuni fudoki, opisu pokrajine Hitachi sastavljenom u 8. stoljeću. Na brežuljku zapadno od poštanske postaje Hiratsu, piše ondje, živio je u davnini golem čovjek. Sjedeći na brežuljku, pružao je ruku do obale, kopao velike školjke i jeo ih, a od ljuštura koje je bacao nastao je cijeli brežuljak. Stari su ga zvali "mjesto gdje trunu školjke", a od tog je imena nastao današnji naziv Ōkushi.

Arheolozi su na tom mjestu prepoznali Ōgushi, školjkašnicu iz ranog razdoblja Jōmon, staru nekoliko tisuća godina. Zapis iz fudokija smatra se najstarijim spomenom kamenodobnog nalazišta u nekom japanskom tekstu. U pokrajini Ibaraki div je ostao dobronamjeran: pomicao je planine da bi pomogao ljudima, a pokraj nalazišta danas stoji njegov kip visok petnaest metara.

Britanija: Gogmagog i Gog i Magog u Londonu

Engleska (Cornwall i London) · 1136. (Geoffrey iz Monmoutha, Povijest kraljeva Britanije)

Geoffrey iz Monmoutha u Povijesti kraljeva Britanije pripovijeda da je otok, kad ga je ugledao Brut, potomak trojanskih bjegunaca, nastavalo tek nekoliko divova. Najstrašniji među njima zvao se Goemagot, bio je visok dvanaest lakata i iščupani hrast vitlao je kao lješkov prut. S dvadesetak drugih divova napao je Trojance dok su prinosili žrtve, a Trojanci su pobili sve osim njega, jer je Brut htio gledati kako se s njim hrva njegov drug Korinej.

Div je Korineju slomio tri rebra, ali ga je Korinej podigao na ramena, odnio na vrh visoke litice i bacio u more, gdje se razbio o oštre stijene. To se mjesto, piše Geoffrey, otada zove Goemagotov skok. Korinej je dobio zemlju koja se po njemu prozvala Cornwall. Kasniji pisci smjestili su skok u Plymouth ili Dover, a u 14. stoljeću nastala je i priča o tome odakle su divovi došli: od tridesetak prognanih kraljevskih kćeri koje su se iskrcale na pusti otok i nazvale ga Albion.

Ime diva obično se izvodi od biblijskih Goga i Magoga, a u Londonu su od njega nastala dva diva. Lutke Gogmagota i Korineja zabilježene su 1558. na krunidbi Elizabete I., a zatim su se, od pruća i kartona, redovito pojavljivale u gradonačelnikovoj povorci i s vremenom prozvane Gog i Magog. Godine 1709. isklesani su drveni kipovi za Guildhall. Uništeni su u bombardiranju 1940., a u Guildhallu danas stoje novi kipovi.

Skandinavija: Ymir i jötnar

Island i Skandinavija · oko 1220. (Snorrijeva Edda; pjesme Poetske Edde su starije)

Islandski pisac Snorri Sturluson u Proznoj Eddi pripovijeda kako je svijet nastao iz diva. Na početku je postojala samo zjapeća praznina Ginnungagap, između leda na sjeveru i vatre na jugu. Kad je vrući dah susreo inje, iz kapi se probudio život u obliku čovjeka: bio je to Ymir, praotac ledenih divova. Hranila ga je krava Auðumbla, koja je lizala slane ledene blokove i iz njih oslobodila Búrija, djeda bogova. Odinova majka Bestla bila je kći diva, pa su bogovi i divovi bili rod.

Odin i njegova braća ubili su Ymira. Iz njegovih rana poteklo je toliko krvi da su se utopili svi ledeni divovi osim Bergelmira i njegove žene, koji su se spasili na nečemu nalik lađi. Od Ymirova tijela bogovi su sazdali svijet: od krvi more i vode, od mesa zemlju, od kostiju stijene, od zubi kamenje i šljunak, a od lubanje nebo, koje na četiri ugla drže patuljci. Divovima su dali zemlju uz rub mora, a ljudima tvrđavu u sredini, zaštićenu od njih.

Divovi, jötnar, u nordijskoj predaji nisu samo neprijatelji. Bogovi s njima piju, natječu se, žene se njihovim kćerima i od njih uče, ali Thor ih neprestano ubija svojim čekićem, a na kraju svijeta, u Ragnaröku, divovi će krenuti na bogove.

Mezoamerika: quinametzin i piramida u Choluli

Meksiko (Puebla i Tlaxcala) · 1566. (prijepis Pedra de los Ríosa); Bernal Díaz del Castillo, oko 1568.

Nahuanski narodi središnjeg Meksika vjerovali su da je svijet prošao kroz nekoliko doba ili sunaca, a svako je završilo propašću. U jednom od ranijih doba zemlju su nastavali divovi, quinametzin. Dominikanac Pedro de los Ríos prepisao je 1566. slikovne rukopise koje je mogao naći, a Alexander von Humboldt prenio je iz njih priču o Choluli. Prije velikog potopa zemlju Anahuac nastavali su divovi. Oni koji nisu poginuli pretvorili su se u ribe, osim sedmorice koji su se sklonili u špilje. Kad su se vode povukle, jedan od njih, Xelhua, prozvan graditeljem, otišao je u Cholulu i u spomen na planinu Tlaloc, koja je njemu i braći bila utočište, podigao umjetno brdo u obliku piramide.

Opeke su se pravile daleko, u podnožju planina, a do Cholule ih je prenosio niz ljudi iz ruke u ruku. Bogovi su s gnjevom gledali građevinu čiji je vrh trebao dosegnuti oblake, pa su na piramidu bacili vatru. Mnogi su radnici poginuli, gradnja je prekinuta, a piramida je poslije posvećena Quetzalcoatlu. Humboldta je priča podsjetila na drevne predaje koje su Hebreji zapisali u svojim svetim knjigama. Velika piramida u Choluli najveća je piramida na svijetu po obujmu, a na njezinu vrhu danas stoji crkva.

Konkvistador Bernal Díaz del Castillo zapisao je da su im poglavari Tlaxcale pričali kako su njihovi preci ratovali s divovima, ljudima golemih kostiju i zle ćudi, i pobili ih. Kao dokaz donijeli su bedrenu kost visoku kao čovjek srednjeg rasta. Díaz se usporedio s njom i bila je visoka kao on, a Cortés ju je poslao kralju u Kastilju.

Sjeveroistok SAD-a: kosti divova i Cardiffski div

New York i dolina Ohija (SAD) · 1705. (zub iz Claveracka); Cardiffski div 1869.

Godine 1705. kod Claveracka u koloniji New York iz zemlje je izašao golem zub, a novine Boston News-Letter izvijestile su o kostima diva iz vremena prije potopa. Bio je to zub mastodonta, izumrle srodnice slonova. Francuski vojnici skupili su 1739. slične kosti kod Big Bone Licka u današnjem Kentuckyju, a pripadnici naroda Shawnee pričali su 1762. da su te životinje lutale u krdima i da su ih lovili divovi, a zatim su izumrli i jedni i drugi.

U 19. stoljeću Amerika je bila puna priča o divovima. Novine su izvještavale o kosturima visokim gotovo tri, pa i više od četiri metra iz indijanskih humaka, a raširilo se uvjerenje da humke nije mogao podići narod koji je ondje živio, nego neka starija rasa divova. Abraham Lincoln je 1848., gledajući slapove Niagare, pisao o divovima čije kosti pune američke humke. Izvješće Cyrusa Thomasa iz 1894. pomoglo je da se prihvati da su humke podigli preci domorodačkih Amerikanaca.

U listopadu 1869. radnici su na farmi u Cardiffu kraj Syracusea iskopali kamenog čovjeka visokog oko tri metra, a tisuće ljudi plaćale su da vide "okamenjenog diva" iz Knjige Postanka. Paleontolog Othniel Charles Marsh prozvao ga je očitom prijevarom, a George Hull ubrzo je priznao da ga je dao isklesati od sadre, upravo zato da se naruga vjeri u doslovno čitanje odlomka o divovima.

Pročitaj priču

Sjeverni Pajuti: Si-Te-Cah i špilja Lovelock

Nevada (SAD) · 1883. (Sarah Winnemucca Hopkins, Life Among the Piutes)

Sarah Winnemucca Hopkins, kći pajutskog poglavice Winnemucce, zapisala je 1883. predaju svog naroda o malom plemenu koje je prije mnogo stotina godina živjelo uz rijeku Humboldt. Napadali su Pajute, kopali jame na njihovim stazama i jeli ljude. Pajuti su neke od njih primili u svoje obitelji, ali ih nisu mogli učiniti sličnima sebi. Nakon dugog rata preživjeli su se na splavima od rogoza sklonili na jezero Humboldt, a zatim u jednu špilju. Pajuti su ih dozivali da se predaju i prestanu jesti ljude, a kad odgovora nije bilo, zapalili su drvo na ulazu. Sarah piše da je to pleme imalo crvenkastu kosu i da njezina obitelj čuva haljinu za žalovanje ukrašenu tom kosom. Ona ih ne opisuje kao divove.

Špilja Lovelock u Nevadi rudarila se od 1911. zbog izmeta šišmiša, a ispod njega pronađeno je mnoštvo predmeta i mumificiranih ostataka. Arheolozi Llewellyn Loud i Mark Harrington zapisali su 1929. kako Pajuti opisuju taj nestali narod, ali naglasili su da su svi njihovi kazivači govorili o običnim ljudima. Ime Si-Te-Cah prevodi se kao "oni koji jedu rogoz". U kasnijim pričama, osobito u knjigama i na izložbama za turiste, oni postaju crvenokosi divovi. Jedan od rudara zapisao je da je našao mumiju muškarca visokog oko dva metra.

Adrienne Mayor smatra da su kosturi iz špilje bili normalne veličine, a da kosa nakon smrti može pocrvenjeti. Napominje i da oko 160 kilometara sjevernije ima mnogo kostiju mamuta i špiljskih medvjeda, koje neiskusnom oku mogu izgledati kao kosti divova.

Južni Slaveni: ajdi, Grki i Kraljević Marko

Kras i Istra (Slovenija i Hrvatska) i Balkan · 1890. (najstariji zapis koji navodi Katja Hrobat); kasniji zapisi iz 20. st.

U slovenskoj predaji najstariji stanovnici zemlje bili su ajdi, golemi ljudi s nadnaravnom snagom. Riječ je preuzeta iz njemačke riječi za pogane, pa ajdi znače i divove i nekrštene. Pripovijeda se da su bili tako veliki da su si dodavali ruke, magarca ili čekić s brda na brdo, a da je ajdovska djevojka znala u pregaču pokupiti ljude i stoku, pa ih po očevu prijekoru vratiti. Mjesta koja se zovu Ajdovščina ili Ajdovski gradec gotovo su redovito pretpovijesna ili rimska nalazišta, a predaja kaže da su ajdi gradili i stare crkve. Kapelu u Lokvi, kažu, zidali su tako veliki ajdi da su krov pokrivali klečeći.

Etnologinja Katja Hrobat zapisala je predaje sela pod Ajdovščinom nad Rodikom, gradinom nedaleko od hrvatske granice. Ondje su živjeli ajdi, dobri kovači, koji su silazili u dolinu krasti repu i mrkvu s rodičkih njiva, pa su roditelji još u 20. stoljeću budili sinove riječima "Ustanite, ajdi su već u Čelevu!". Neki stanovnici Rodika i Slopa pripovijedaju da su im preci sišli upravo s Ajdovščine, a Hrobat navodi da je ime sela sačuvano na rimskom natpisu iz 1. stoljeća. U istarskoj inačici dobri velikani bježe od ljudi koji su ih htjeli učiniti robovima u Čičariju i dublje u Istru, gdje se i danas skrivaju oko Motovuna. U hrvatskoj Istri i Beloj krajini stari narod divova zove se Grci.

Južnoslavenska predaja na sličan način pamti Kraljevića Marka. U nekim krajevima zamišljali su ga kao diva koji korača po vrhovima brda i glavom dotiče oblake. Velike samotne stijene u krajoliku bile su kamenje koje je bacio, a udubine u kamenu otisci njegovih stopa ili kopita njegova konja Šarca. U makedonskoj predaji Marko je jednim udarcem sablje prosjekao klanac Demir Kapiju i ispustio more koje je prekrivalo okolne krajeve.

Pročitaj priču

Baskija: jentilak, graditelji dolmena

Baskija (Španjolska i Francuska) · najkasnije početak 20. st. (iskapanje dolmena Jentillarri 1917.)

Baskijska predaja pamti jentilak, divove koji su živjeli u planinama uz Baske. Ime dolazi od latinske riječi gentilis, "poganin", pa jentilak znači i "pogani", narod iz vremena prije kršćanstva. Bili su dlakavi i tako visoki da su mogli hodati po moru, a kamenje su bacali s planine na planinu. Tim se bacanjem objašnjavaju samotne stijene u krajoliku, pa i baskijska igra s loptom pelotom i stara natjecanja u dizanju i bacanju kamena.

Jentilak su, kaže predaja, podigli dolmene i kamene krugove u baskijskim planinama. Dolmen se zato baskijski zove jentilarri ("kamen jentila") ili jentiletxe ("kuća jentila"), a špilje jentilzulo. Jentilak su izumili kovanje željeza i pilu, prvi su uzgojili pšenicu i naučili ljude obrađivati zemlju, ali sami nisu htjeli sići u doline.

Njihovo doba završilo je kad se na nebu pojavio svijetli oblak, znak Kristova rođenja. Jentilak su shvatili da je njihovo vrijeme prošlo i nestali su pod zemljom, ispod jednog dolmena u Navarri, a prema drugim pričama bacili su se s planine. Ostao je samo jedan, Olentzero, div koji i danas dolazi u baskijska sela o Božiću, a izrađuju ga kao lutku od slame.

Što je zajedničko

Divovi su gotovo uvijek stariji od ljudi ili od današnjeg poretka: žive prije potopa (Nefilim, quinametzin), prije bogova (Ymir), prije doseljenika (Fomori, divovi Albiona, ajdi) ili prije kršćanstva (jentilak).
Njima se pripisuje ono što je preveliko za ljudske ruke: piramida u Choluli, Divovski nasip, dolmeni, gradine i stare crkve, planine i jezera.
Predaja ih veže uz tragove u krajoliku koje svatko može vidjeti: velike kosti (Tegeja, Tlaxcala, Claverack), hrpe školjaka (Ōgushi), stijene i otiske stopala (Kraljević Marko, jentilak, daidarabotchi).
Divovi nestaju: utope se, poginu u ratu s bogovima ili precima, ubije ih junak ili se povuku pod zemlju i u planine.
Gotovo posvuda divovi su ili mudri graditelji ili nasilnici koji jedu ljude, a često oboje.

Što se razlikuje

U Knjizi Postanka, Grčkoj, Skandinaviji i Irskoj divovi su sila kaosa ili nasilja koju bogovi i junaci moraju svladati, a daidarabotchi u Ibarakiju, jentilak i ajdi iz Rodika dobronamjerni su ili čak uče ljude.
Negdje su divovi bogovima rod (Ymir je Odinov predak, Giganti su Gejina djeca), a negdje su ljudi ili stari narod, kao Si-Te-Cah ili ajdi, od kojih neka sela izvode i vlastito podrijetlo.
Od Ymirova tijela nastaje cijeli svijet, a daidarabotchi samo premješta planine; drugdje divovi ne stvaraju krajolik, nego u njemu žive.
Dio inačica postoji samo u svetim i drevnim tekstovima, dio u živoj seoskoj predaji 20. stoljeća, a američki divovi 19. stoljeća nastaju u novinama, na izložbama i u krivotvorinama.

Kako to objašnjavaju istraživači

Fosili velikih životinja: Adrienne Mayor pokazala je da su Grci i Rimljani kosti izumrlih životinja tumačili kao kosti divova i junaka, a Herodotova priča o Orestovu lijesu dugom sedam lakata pristaje uz to. Bedrena kost iz Tlaxcale, zub iz Claveracka i predaja naroda Shawnee pokazuju isto u Americi. Prigovara se da fosili objašnjavaju vjeru da su divovi postojali, ali ne i zašto divovi grade, stvaraju svijet ili jedu ljude, ni divove iz krajeva bez velikih fosila.
Megaliti i stare zidine: Thompsonov indeks ima zaseban motiv F531.6.6 za divove kao graditelje velikih građevina. Dolmeni se baskijski zovu "kamen jentila", gradine u Krasu "Ajdovščina", a arheolog G. E. Wright vjerovanje u Nefilime povezao je s golemim zidovima kanaanskih gradova. Katja Hrobat piše da se velikanima pripisuju neobične građevine bez obzira na to jesu li prirodne ili ljudske, kao Divovski nasip od bazalta. Prigovara se da megaliti ne objašnjavaju divove koji nisu graditelji, kao Ymir.
Slika kaosa prije reda: U mnogim pričama divovi pripadaju vremenu prije današnjeg svijeta i moraju nestati da bi on nastao: Ymira ubijaju bogovi, Gigante Olimpljani, Fomore Tuatha Dé, a quinametzin propadaju s jednim od prijašnjih sunaca. Marie-Louise Sjoestedt Fomore je opisala kao sile kaosa, uvijek prisutne i neprijateljske prema poretku svijeta. Prigovara se da su daidarabotchi, jentilak i ajdi iz Rodika dobronamjerni, pa slika kaosa ne pristaje svim divovima.
Sjećanje na stariji narod: Hrobat, oslanjajući se na Vladimira Palavestru, piše da se predaje o divovima ponekad vežu uz stvarne starije stanovnike: Rodik nosi ime zapisano na rimskom natpisu, a ajdi su po predaji dobri kovači na gradini na kojoj su mjerenja pokazala jake tragove obrade željeza. Pajutska predaja o Si-Te-Cah govori o običnim ljudima, a "divovi" su kasniji dodatak. Prigovara se da je teško razlučiti stvarno sjećanje od kasnijeg tumačenja nalazišta i da Loud i Harrington ni sami nisu bili sigurni što predaja čuva.
Krivotvorine i pretjerivanja: Cardiffskog diva dao je isklesati George Hull, Marsh ga je prozvao prijevarom, a sud ga je 1870. proglasio krivotvorinom. Mayor smatra da su "divovi" iz špilje Lovelock bili kosturi obične veličine, a priče o kosturima iz humaka nisu dovele do kostiju koje bi se mogle pregledati. Zagovornici divova tvrde da su nalazi skriveni ili izgubljeni; prigovara se da krivotvorine objašnjavaju samo novovjekovne tvrdnje, a ne drevne predaje.