Izgubljeni kontinenti i potonule zemlje

Priče o zemlji koju je progutalo more pripovijedaju se na obalama cijelog svijeta. Neke su stare, kao Platonova Atlantida ili tamilska predaja o akademijama pjesnika koje je odnijelo more, neke su srednjovjekovne legende keltskih obala, a neke su nastale u 19. stoljeću iz znanstvenih pretpostavki koje su poslije napuštene. Uz njih ovdje stoje i dva kraja koja su doista potonula: egipatska luka Thonis-Heracleion i Doggerland, kopno koje je nekoć spajalo Britaniju s Europom. Folklorist Stith Thompson grad koji tone u more bilježi pod oznakom F944, a pod istim brojem navodi i pradomovinu koja nestaje pod valovima.

Inačice su poredane po starini najstarijeg zapisa, a ne po važnosti. Nijedna nije prikazana kao izvorna ni kao jedina istinita. Uz pripovijesti i pretpostavke koje su s vremenom postale dio pseudopovijesti navodi se i ono što o tim krajevima danas kažu geologija i arheologija, a ideje koje su zloupotrijebljene za rasne podjele prikazane su samo kao zapis o tome kako su nastale.

Egipat: Thonis-Heracleion, luka na ušću Nila

delta Nila (Egipat) · oko 430. pr. Kr. (Herodot); grad otkriven pod morem 2000.

Grčki povjesničar Herodot u 5. stoljeću pr. Kr. piše o Heraklovu hramu na kanopskom ušću Nila i o Thonisu, čuvaru tog ušća, koji je, prema predaji, zaustavio Parisa i Helenu kad su vjetrovi njihov brod nanijeli na egipatsku obalu. Četiri stoljeća poslije geograf Strabon smješta grad Heracleion, s Heraklovim hramom, istočno od Kanopa. Zatim je grad nestao iz povijesti i ostao samo ime u starim knjigama.

Francuski istraživač Franck Goddio i njegov Europski institut za podvodnu arheologiju od 1996. su, u suradnji s egipatskom službom za starine, pretraživali zaljev Abu Qir, a 2000. pronašli su grad oko šest i pol kilometara od današnje obale. Kod hrama je nađena stela s odlukom faraona Nektaneba I. da se postavi u gradu Thonisu, pa se pokazalo da su Thonis i Heracleion isti grad: Egipćani su ga zvali Thonis, a Grci Heracleion. Bio je glavna luka za brodove iz grčkog svijeta prije osnutka Aleksandrije 331. pr. Kr., s velikim Amonovim hramom, kanalima, lukama, više od 700 sidara i brojnim olupinama iz 6. do 2. stoljeća pr. Kr.

Geolozi koji su s Goddiom istraživali dno smatraju da je tlo pod gradom, građenim na vodom natopljenom riječnom nanosu i bez temelja, tijekom 2500 godina potonulo oko osam metara: dio zbog postupnog porasta mora i slijeganja tla, a dio naglo, pri poplavama i potresima. Prema Goddiu, posljednji ostaci grada potonuli su u 8. stoljeću. Ovdje nema kazne ni junaka: zaboravljeni grad iz starih knjiga doista je pronađen pod morem.

Grčka: Platonova Atlantida

Atena (Grčka) · oko 360. pr. Kr. (Platonovi dijalozi Timej i Kritija)

U Platonovu dijalogu Timej Kritija prepričava priču koju je atenski državnik Solon, kako kaže, čuo od egipatskih svećenika u Saisu. Devet tisuća godina prije Solona, s onu stranu Heraklovih stupova, ležao je otok veći od Libije i Azije zajedno. Kraljevi Atlantide vladali su njime i drugim otocima, a u Sredozemlju sve do Egipta i Tirenije. Kad su pokušali pokoriti Atenu i Egipat, Atenjani su ih porazili. Zatim su došli strašni potresi i poplave i u jednom teškom danu i noći Atlantida je potonula u more, a more je ondje, kaže Platon, ostalo neprohodno zbog plićaka od blata.

U nedovršenom dijalogu Kritija Platon opisuje otok potanko: bog Posejdon ondje je imao djecu sa smrtnicom Klejto, a njegov prvi sin Atlant dao je ime otoku i oceanu. Glavni grad okruživali su naizmjenični prsteni kopna i mora, s lukama, mostovima i hramovima, a otokom je vladalo deset kraljeva. Dok su u njima vladale božanske osobine, bili su mudri, ali kad su postali pohlepni i oholi, Zeus je sazvao bogove da ih kazni. Upravo tu tekst prestaje.

Nijedan stariji izvor ne spominje Atlantidu, a većina stručnjaka za antiku priču čita kao Platonovu filozofsku pouku o idealnoj državi i oholosti. Ipak, od novog vijeka ljudi je traže na kartama i pod morem. Isusovac Athanasius Kircher u 17. stoljeću nacrtao ju je u Atlantiku, a pisci 19. i 20. stoljeća poistovjećivali su je s drugim potonulim zemljama.

Pročitaj priču

Tamili: zemlja koju je progutalo more

Tamilnadu (južna Indija) · kraj 1. tisućljeća (Nakkirarov komentar Iraiyanar Akapporula)

Tamilska književna predaja pamti tri sangama, akademije koje su pod pokroviteljstvom pandijskih kraljeva okupljale pjesnike. Komentar gramatičkog djela Iraiyanar Akapporul, pripisan Nakkiraru i nastao u kasnijim stoljećima 1. tisućljeća, kaže da je prvi sangam tisućama godina djelovao u gradu Južna Madurai, a drugi u gradu Kapatapuram. Oba grada "zgrabilo je more", a s njima su nestala i sva djela tih akademija. Treći sangam djelovao je u Maduraiju, gradu koji postoji i danas.

U komentaru epa Silappatikaram iz 15. stoljeća Adiyarkkunallar piše da se izgubljena zemlja protezala južno od rta Kanyakumari, između rijeka Pahruli i Kumari, i da je imala 49 krajeva. Stari tekstovi spominju i kraljeve koji su izgubljenu zemlju nadoknadili osvajanjem, a hramovi uz obalu imaju svoje priče o vodi koja ih je poštedjela. Ti tekstovi, međutim, ne govore o cijelom kontinentu i ne zovu ga Kumari Kandam.

Krajem 19. stoljeća tamilski pisci upoznali su europsku pretpostavku o potonulom kontinentu Lemuriji i povezali je s tim predajama. U 1930-ima izgubljena zemlja dobila je ime Kumari Kandam i za dio pisaca postala pradomovina tamilske civilizacije, starija od svih drugih. Povjesničarka Sumathi Ramaswamy pokazala je kako je ta slika postala dio tamilskog ponosa na starinu jezika i književnosti, a geolozi napominju da kontinent ondje nije potonuo u doba ljudi.

Wales: Cantre'r Gwaelod, potopljeni kraj u zaljevu Cardigan

zaljev Cardigan (Wales) · oko 1250. (Crna knjiga iz Carmarthena)

U Crnoj knjizi iz Carmarthena, velškom rukopisu iz sredine 13. stoljeća, nalazi se pjesma koja počinje dozivanjem: Seithenhine, izađi i pogledaj valove, more je prekrilo ravnicu Gwyddna. Pjesma proklinje djevojku koja je pustila izvor da provali i tako pustila razorno more, a završava spomenom Seithenhinova groba. Djevojka se u velškom izvorniku zove Mererid, a obično se tumači da je zanemarila izvor koji je trebala čuvati.

Inačica koja se pripovijeda danas oblikovala se od 17. stoljeća. Cantre'r Gwaelod, "donji kraj", bio je plodna nizina pod vlašću Gwyddna Garanhira, zaštićena od mora nasipom s ustavama koje su se otvarale za oseke. Za nasip je odgovarao knez Seithenyn, poznat pijanac. Jedne olujne noći, dok je on pijančevao, ustave su ostale otvorene i more je potopilo cijeli kraj. Kaže se da se zvona potopljenih crkava i danas čuju ispod valova kad prijeti opasnost.

Na plaži kod Bortha za oseke se vide panjevi hrastova, borova, breza i lijeski potopljene šume, za koju se procjenjuje da je potonula prije četiri do pet tisuća godina, a ondje su nađeni i tragovi ljudi. Kameni grebeni koji se protežu u more i koje je predaja smatrala ostacima nasipa, prema geolozima su morene koje su ostavili ledenjaci na kraju ledenog doba.

Irska: Hy-Brasil, otok koji se pojavljuje svakih sedam godina

Atlantski ocean zapadno od Irske · 1325. (pomorska karta Angelina Dulcerta)

Na pomorskoj karti Angelina Dulcerta iz 1325. zapadno od Irske ucrtan je otok "Brazil", a pod tim ili sličnim imenom pojavljivao se na kartama sve do 1865. Na kartama je često bio okrugao, presječen tjesnacem ili rijekom, a mijenjao je mjesto od karte do karte. Mornari iz Bristola 1480. i 1481. isplovili su da ga pronađu, a španjolski je poslanik 1498. javio da Bristol već sedam godina svake godine šalje po nekoliko brodova u potragu za otokom Brazil.

Irska narodna predaja, koju je 1912. prikupio Thomas Johnson Westropp, pamti čarobnu zemlju pod morem zapadne obale. Otok, kažu, izranja iznad valova jednom u sedam godina, s kulama zlatnih krovova, ali tko ga ugleda, umire prije njegova sljedećeg pojavljivanja. Pisac Roderick O'Flaherty zapisao je 1684. da živi čovjek koji vjeruje da je dva dana proveo na otoku O'Brasil i s njega vidio otoke Aran. Uz zapadnu obalu pričalo se i o drugim zemljama koje su progutali more ili potres.

Odakle ime, nije sigurno: možda od skupe crvene boje brazil, kojom se trgovalo u srednjem vijeku, a možda od irskog imena roda Uí Bhreasail. Westropp je mislio da su otok stvorili oblaci i fatamorgane nad morem, a drugi su ga povezivali s plitkim Porcupine Bankom, otkrivenim 1862.

Bretanja: grad Ys i kralj Gradlon

zaljev Douarnenez (Bretanja, Francuska) · 1480. (Pierre Le Baud); opširno 1636. (Albert Le Grand)

Grad Ys, bretonski Kêr-Is, "donji grad", spominje se u kronici Pierrea Le Bauda 1480., a cijelu priču donosi dominikanac Albert Le Grand u životopisu svetog Guénoléa, u Životima svetaca Armoričke Bretanje (prvo izdanje 1636.). Kralj Gradlon, kojeg Le Grand naziva Grallon, preselio je dvor u sjajni grad Is. Sveti Guénolé često ga je posjećivao i oštro propovijedao protiv raskoši i razvrata u kojima je grad živio, ali stanovnici su ostali pri svojim grijesima.

Jednog dana, dok je razgovarao s kraljem, Bog mu je objavio da je došao čas kazne. "Gospodaru, izađimo odavde", rekao je kralju. Gradlon je uzjahao konja i jedva izašao iz grada kad se digla oluja, a more je provalilo i u trenu prekrilo grad, utopivši tisuće ljudi. Glavnom krivicom smatrala se kraljeva kći Dahut, koja je ocu skinula s vrata ključ, znak kraljevske vlasti. Ona je propala u valovima i umalo povukla i kralja, a kralj se sklonio u Landévennec i zatim u Quimper.

U kasnijim inačicama Dahut ključem otvara ustave nasipa, iz ludosti ili za ljubavnika, a nakon potopa postaje morska djeva koja češlja zlatnu kosu i pjeva tužne pjesme. Folkloristi 19. stoljeća zapisali su vjerovanje da se za velike oseke vide ruševine grada i čuju njegova zvona.

Cornwall: Lyonesse između Land's Enda i otočja Scilly

more između Land's Enda i otočja Scilly (Cornwall) · 1602. (Richard Carew, The Survey of Cornwall)

U srednjovjekovnim pričama o kralju Arturu Lyonesse je domovina viteza Tristana, ali tamo nije riječ o potonuloj zemlji: ime je englesko iskrivljenje francuskog Léonois, kraja koji je postojao. S potopljenim krajem povezao ga je cornwallski plemić Richard Carew 1602. Napisao je da je more koje nadire odnijelo cijelu zemlju Lionesse i da za to postoje dokazi: more između Land's Enda i otočja Scilly, tridesetak milja, na cornwallskom se i dalje zove Lethowsow, ribari su ondje izvlačili komade vrata i prozora, a staro ime otoka Gore svetog Mihaela znači "sivi kamen u šumi", iako ga more danas okružuje, a za niskih oseka vide se korijeni golemih stabala.

Kasnija predaja kaže da je Lyonesse imao lijepe gradove i više od 140 crkava i da je potonuo u jednoj noći. Preživio je samo jedan jahač, Trevelyan, kojega je bijeli konj iznio pred valom na višu zemlju, a neke cornwallske obitelji u grbu nose konjske potkove u spomen na njega. Ribari pričaju da se za mirnih dana ispod mora čuju zvona.

Istraživanje Lyonesse Project (2009.–2013.) zaključilo je da je otočje Scilly nekoć bilo jedan veliki otok, koji je porast mora razdvojio na manje. Pod morem su nađeni i kameni zidovi, ali nije sigurno jesu li ostaci kuća ili srednjovjekovnih zamki za ribu.

Rusija: Kitež, grad u jezeru Svetlojar

jezero Svetlojar (Nižnjenovgorodska oblast, Rusija) · 1780-e i 1790-e (starovjerski spis Knjiga zvana Ljetopisac)

Priča o Kitežu sačuvala se u spisu Knjiga zvana Ljetopisac, koji je konačni oblik dobio krajem 18. stoljeća među starovjercima bespopovcima. Veliki knez Georgij (Jurij) Vsevolodovič sagradio je, prema tom spisu, Mali Kitež na Volgi, a zatim, na prekrasnom mjestu uz jezero Svetlojar, Veliki Kitež. Kad je kan Batu sa svojom vojskom 1238. razorio Mali Kitež i krenuo prema Velikom, jedan je zarobljenik izdao tajne puteve kroz šumu.

Grad nije imao zidina, a njegovi stanovnici nisu se spremali za obranu, nego su se molili. Prema predaji, Bog ih je sakrio: grad je nestao u jezeru ili postao nevidljiv, pa ga osvajači nisu mogli pronaći. Kitež i danas postoji, ali ga mogu pronaći samo oni koji su čista srca, a za mirnih dana s jezera se čuju zvona i crkveno pjevanje. Knez Jurij doista je poginuo boreći se protiv Batuove vojske na rijeci Sit 1238., ali ostali događaji iz priče ne odgovaraju povijesti.

Za razliku od drugih priča, ovdje potonuće nije kazna, nego nagrada i spas pravednih. Svetlojar je i danas hodočasničko mjesto: o blagdanu Vladimirske ikone Bogorodice, 6. srpnja, vjernici idu u procesiji do jezera i oko njega, a dolaze i turisti i ljudi koji ondje traže duhovna iskustva. Priču je proslavila opera Nikolaja Rimski-Korsakova o nevidljivom gradu Kitežu iz 1907.

Europska znanost i teozofija: Lemurija

Indijski ocean (prema pretpostavci) · 1864. (Philip Sclater, The Mammals of Madagascar)

Lemurija je jedina potonula zemlja u ovom popisu koja je nastala kao znanstvena pretpostavka. Britanski zoolog Philip Sclater 1864. pitao se zašto lemuri i njima srodne životinje žive na Madagaskaru i u Indiji, a ne na Bliskom istoku. Zaključio je da je nekoć postojao velik kontinent u Indijskom i Atlantskom oceanu koji se raspao na otoke, čiji su ostaci Madagaskar i Maskarenski otoci, i predložio da se zove Lemurija. Takvi zamišljeni kopneni mostovi tada su bili uobičajen način da se objasni kako su se ista vrsta životinja ili iste stijene našle na udaljenim kontinentima.

Njemački biolog Ernst Haeckel Lemuriju je zatim predložio kao moguću kolijevku čovječanstva, a odatle je ideja ušla u okultne spise. Helena Blavatsky u Tajnoj doktrini (1888.) Lemuriju je proglasila domovinom "treće korijenske rase" pretpovijesnih ljudi, starijom od Atlantide, a njezini sljedbenici crtali su karte zamišljenih kontinenata. Teozofi su uz Lemuriju vezali rasne hijerarhije, a tvrdnje Blavatske o australskim starosjediocima danas se navode kao primjer kako su takve priče služile kolonijalnim predrasudama.

Kad je u 20. stoljeću prihvaćena teorija tektonike ploča, Lemurija je nestala iz znanosti. Madagaskar i Indija doista su nekoć bili dio istog kopna, ali su se razdvojili kretanjem ploča prije mnogo milijuna godina, a ne tonjenjem. Ideja Lemurije ipak je preživjela u ezoteriji i u tamilskoj priči o Kumari Kandamu.

Pisci 19. i 20. stoljeća: kontinent Mu

Tihi ocean (prema Jamesu Churchwardu) · 1896. (Augustus Le Plongeon, Queen Móo and the Egyptian Sphinx); 1926. (James Churchward)

Ime Mu nastalo je iz pogrešnog čitanja. Francuski svećenik Charles Étienne Brasseur de Bourbourg 1864. pokušao je pročitati majanski rukopis koji se tada zvao Kodeks Troano, a danas je dio Madridskog kodeksa, i u njemu je vidio riječ koju je pročitao kao Mu, ime zemlje uništene u katastrofi. Majansko pismo tada još nije bilo odgonetnuto.

Augustus Le Plongeon, koji je istraživao majanske ruševine na Yucatánu, nastavio je tu misao. U knjizi Queen Móo and the Egyptian Sphinx (1896.) napisao je da Kodeks Troano opisuje strašnu katastrofu u kojoj je potonulo deset zemalja, među njima i "zemlja Mu", koju je Platon zvao Atlantidom, te da su Maje od tog događaja počele brojiti vrijeme. Za njega je Mu bio u Atlantiku.

Pisac James Churchward od 1926. objavio je niz knjiga u kojima je Mu velik kontinent u Tihom oceanu, od Marijanskih otoka do Uskršnjeg otoka i od Havaja do otoka Mangaia, sa 64 milijuna stanovnika, koji je potonuo prije oko 12 000 godina. Tvrdio je da je to pročitao na glinenim pločicama koje mu je u Indiji pokazao jedan svećenik, ali te pločice nitko drugi nije vidio. Ostacima Mua proglašavao je kamene spomenike Polinezije, među njima kipove Uskršnjeg otoka, a 1926. i ruševine Nan Madola na otoku Pohnpei. Arheolozi te tvrdnje ne prihvaćaju, a geolozi kažu da kontinent ne može potonuti u tako kratkom vremenu.

Pročitaj priču

Sjeverno more: Doggerland

južni dio Sjevernog mora · 1931. (koštani harpun izvučen iz mora); ime 1998. (Bryony Coles)

Za ledenog doba razina mora bila je oko 120 metara niža nego danas, a na mjestu južnog dijela Sjevernog mora ležala je prostrana nizina s rijekama, jezerima, močvarama i lagunama. Britanija nije bila otok. Kad su se ledeni pokrovi otapali, more je raslo, pa je ta zemlja prije otprilike deset do sedam tisuća godina potonula, a prije toga se raspala na niske otoke. Uzvišenje koje je danas plićak Dogger Bank bilo je otok još najmanje do 5000. pr. Kr.

Ribari su odavno mrežama izvlačili kosti mamuta i drugih životinja. Godine 1931. koča je istočno od zaljeva Wash izvukla iz mora koštani harpun s kukicama, iz doba kad je ondje bila tundra. Arheologinja Bryony Coles 1998. nazvala je tu zemlju Doggerland, da naglasi kako to nije bio samo "kopneni most", nego krajolik u kojem su ljudi živjeli. Istraživači sa Sveučilišta u Birminghamu zatim su iz seizmičkih snimaka dna izradili karte njegovih rijeka, jezera i obala.

Bernhard Weninger i suradnici smatraju da je oko 8200 godina prije današnjice velik dio preostalog Doggerlanda poplavio tsunami koji je izazvalo podmorsko klizište Storegga kod obale Norveške. Za Doggerland nema zapisane priče, ali on pokazuje da su ljudi doista gledali kako im more uzima zemlju.

Što je zajedničko

Bogat i napučen grad ili kraj nestaje pod morem ili jezerom, često naglo: u jednom danu i noći, u jednoj oluji ili jednom valu.
Ostaju tragovi da je postojao: zvona koja se čuju ispod vode, ruševine i panjevi koji se vide za oseke, predmeti u ribarskim mrežama, staro ime nekog grebena ili otoka.
Preživi jedan ili nekoliko ljudi (Gradlon, Trevelyan), ili ostane sjećanje na izgubljeno znanje i djela (tamilske akademije, Platonovi Atlantiđani).
Izgubljena zemlja smješta se tik iza današnje obale, a za neke se vjeruje da još postoje i da se mogu ugledati (Hy-Brasil svakih sedam godina, Kitež onima čista srca).
Priča objašnjava nešto što ljudi vide oko sebe: panjeve na plaži, kamene grebene, stara imena mjesta ili izgubljene knjige.

Što se razlikuje

Uzrok: grijeh i oholost (Atlantida, Ys), nemar čuvara (Cantre'r Gwaelod), prirodna sila bez krivnje (tamilska predaja, Heracleion, Doggerland), a kod Kiteža potonuće je spas od neprijatelja i nagrada pravednima.
Veličina: od jednoga grada (Ys, Kitež, Heracleion) i kraja uz obalu (Cantre'r Gwaelod, Lyonesse) do cijelih kontinenata (Atlantida, Lemurija, Mu).
Podrijetlo: narodne i crkvene predaje, filozofski dijalog, znanstvena pretpostavka (Lemurija), okultni i pseudopovijesni spisi (Mu) i arheološka i geološka otkrića (Heracleion, Doggerland).
U nekim pričama potonuće je konačan kraj, a u drugima (Kitež, Hy-Brasil) zemlja živi skrivena i mogla bi se vratiti.

Kako to objašnjavaju istraživači

Stvarni porast mora nakon ledenog doba: Na kraju ledenog doba razina mora porasla je više od sto metara i potopila velike nizine, od Doggerlanda do obala Walesa i otočja Scilly, gdje su pod morem i danas panjevi i zidovi. Patrick Nunn i Nicholas Reid smatraju da neke priče australskih starosjedilaca pamte potapanje obale starije od 7000 godina. Prigovor je da su keltske priče zapisane tek u srednjem vijeku, s kršćanskim pojedinostima poput zvona i svetaca, pa se ne može dokazati da čuvaju tako staro sjećanje.
Atlantida kao Platonova filozofska priča: Atlantidu spominje samo Platon, a priča savršeno služi njegovim mislima o idealnoj državi i kazni za oholost; Platon je i inače izmišljao mitove da objasni filozofske ideje. Zato većina stručnjaka za antiku smatra da je izmišljena. Drugi misle da je Platon mogao iskoristiti sjećanje na stvarnu katastrofu, poput erupcije na Santoriniju u brončanom dobu, ali ona se nije dogodila ni u doba ni na mjestu koje Platon navodi.
Potresi, tsunamiji i tonjenje tla: Gradovi na mekom tlu uz obalu doista tonu: Heracleion je potonuo zbog porasta mora, slijeganja nanosa i naglih urušavanja pri poplavama i potresima, a tsunami Storegga pogodio je Doggerland. Takve nagle katastrofe mogle su dati priči o gradu koji nestane u jednoj noći. Prigovor je da one objašnjavaju propast gradova i obala, ali ne i cijelih kontinenata, i ne objašnjavaju moralnu pouku koju priče dodaju.
Zastarjele znanstvene pretpostavke prije tektonike ploča: U 19. stoljeću znanstvenici su potonulim kopnenim mostovima objašnjavali zašto iste vrste i iste stijene postoje na udaljenim kontinentima; tako je nastala Lemurija, a iz nje Mu i suvremeni oblik priče o Kumari Kandamu. Kad je Alfred Wegener predložio pomicanje kontinenata, a poslije prihvaćena tektonika ploča, ta su objašnjenja napuštena jer kontinentalna kora ne tone u ocean. Ovo objašnjava nastanak novijih priča, ali ne i starih predaja poput tamilske ili keltske.
Kazna, opomena i nada: Thompson posebno bilježi grad koji tone u more ili jezero kao kaznu (F944.1): Atlantida, Ys i Lyonesse kažnjeni su za oholost i grijeh, a priča opominje slušatelje. Kitež pokazuje drugu stranu iste slike, potonuli grad kao skriveno svetište pravednih. Prigovor je da moralno tumačenje ne objašnjava zašto se priče vežu baš uz obale na kojima su potopljene šume i stari tragovi doista vidljivi.