Mali ljudi

Gotovo svaki narod pripovijeda o nekome tko je manji od čovjeka, a jači, vještiji ili mudriji od njega. Ti mali ljudi žive pod zemljom, u brdu, u šumi ili u kutu kuće. Noću grade, kuju i prenose kamenje, a ljudima daruju blago, savjet ili nevolju. Thompsonov indeks motiva narodne književnosti razlikuje dvije skupine: patuljka kao podzemnog duha (F451, uz leprekona kao poseban podmotiv) i pigmeja, osobu vrlo malena rasta (F535), kamo ide i rat pigmeja sa ždralovima.

Ovdje je deset inačica, poredanih po najstarijem zapisu koji smo mogli provjeriti. Neke su dio žive vjere i osobnog iskustva, kao vizija poglavice Plenty Coupsa, neke su šala ili pouka, a jedna je postala i znanstveno pitanje. Nijedna nije "prava", a ostale njezine kopije. Kod nekih se upravo veličina mijenjala najviše: bića koja danas zamišljamo kao čovječuljke u najstarijim zapisima ponekad uopće nisu bila mala.

Grčka: Pigmeji i ždralovi

Grčka (Jonija, obala Male Azije) · 8.–7. st. pr. Kr. (Homerova Ilijada)

Najstariji sačuvani spomen malih ljudi u europskoj književnosti usputna je usporedba. Na početku trećeg pjevanja Ilijade Trojanci idu u boj s vikom, kao ždralovi koji pred zimom i kišama lete preko Okeana i donose smrt i propast Pigmejima. Homer ne objašnjava tko su oni; očito je računao da slušatelji priču već znaju. Ime dolazi od grčke riječi pygmē, šaka, ali i mjera od lakta do zglobova prstiju.

Rat malenih ljudi i ptica selica postao je omiljen prizor grčkih slikara posuda: oko 570. pr. Kr. Kleitija ga je naslikao na podnožju Françoisove vaze. Kasniji pisci tražili su Pigmejima mjesto na zemljovidu. Aristotel piše da ždralovi lete do močvara iznad Egipta, odakle teče Nil, i da se ondje, kako se priča, bore s Pigmejima. To, dodaje, nije bajka: ondje doista živi narod malena rasta, s malenim konjima, koji stanuje u spiljama. Drugi su ih smještali u Indiju.

Grčki Pigmeji nisu duhovi i nemaju čarobnih moći. Oni su daleki narod s ruba poznatog svijeta. Kad su europski putnici u 19. stoljeću upoznali narode niska rasta u srednjoj Africi, nazvali su ih po Homerovim Pigmejima, a Hrvatska enciklopedija priče putnika o takvim narodima ubraja među moguće izvore same predodžbe o patuljcima.

Irska: lúchorpáin i leprekon

Irska (Ulster) · 8. stoljeće (priča o Fergusu sinu Létijevu)

Najstariji irski zapis o malim ljudima nalazi se u pravnom tekstu. Priča o Fergusu sinu Létijevu, kralju Ulstera, sačuvana je u dvije inačice u rukopisima staroga irskog prava i datira se u 8. stoljeće. Fergus zaspi na obali, a probudi se dok ga tri lúchorpáin vuku u more. Uhvati ih, a oni mu za slobodu ispune tri želje. Istraživač Neil McLeod pokazao je da je priča zapravo pravna pouka: njezini su zapleti smišljeni tako da prikažu pravila o zapljeni imovine.

U kasnijoj, šaljivoj priči o Fergusovoj smrti, koju je 1892. na engleski preveo Standish O'Grady, maleni narod Lupra i Lupracán ima kralja Iubdána, junake i pjesnika Esirta. Kad se Iubdán na gozbi hvali da njegovu dvoru nitko ne može ništa, Esirt se nasmije: u Irskoj je, kaže, pokrajina u kojoj bi jedan čovjek odnio taoce iz cijele njegove vojske. Za kaznu mora poći na Fergusov dvor, gdje mu podšišana trava seže do koljena, a Fergusov pjesnik Aed, i sam patuljak, nosi ga u dvoranu na dlanu.

Leprekon kakvog danas znamo mnogo je mlađi. Engleska riječ zapisana je prvi put 1604., a u 19. stoljeću pisci ga opisuju kao samotnjaka koji krpa cipele i krije lonac blaga. Samuel Lover 1831. odijeva ga u crveni kaput; zelena odjeća prevladala je tek u 20. stoljeću. Prema predaji, leprekon nije isto što i aos sí, "dobri ljudi" iz vilinskih humaka: on je osamljeni šaljivac, a aos sí mogu i odvesti dijete.

Wales: Elidorus i podzemno kraljevstvo

Wales (rijeka Neath, Glamorgan) · oko 1191. (Gerald iz Walesa, Putovanje kroz Wales)

Gerald iz Walesa pratio je 1188. nadbiskupa Baldwina na putu kroz Wales i nekoliko godina poslije opisao ga. Kod rijeke Neath unio je priču za koju je svećenik Elidorus uporno tvrdio da mu se dogodila. Kao dvanaestogodišnjak pobjegao je od strogog učitelja i sakrio se pod udubljenu obalu rijeke. Nakon dva dana posta pojavila su se dva čovječuljka i pozvala ga u zemlju igara i užitaka. Kroz mračan podzemni prolaz došao je u lijepu zemlju rijeka i livada, ali bez punog sunčeva svjetla, bez mjeseca i zvijezda.

Ljudi te zemlje bili su sasvim maleni, ali skladna rasta, svijetle puti i duge kose, s konjima i hrtovima po svojoj mjeri. Nisu jeli meso ni ribu, nego mliječna jela sa šafranom, nisu se zaklinjali i ništa nisu mrzili kao laž; kad bi se vratili iz našeg svijeta, korili su ljudsku častohlepnost i nevjeru. Dječak je smio posjećivati majku, a ona ga je nagovorila da joj donese zlata. Ukrao je zlatnu loptu kraljeva sina, ali se na kućnom pragu spotaknuo. Dva čovječuljka zgrabila su loptu i otišla s prezirom, a prolaz pod obalom više nikad nije našao.

Gerald dodaje da je Elidorus i kao starac plakao pričajući tu zgodu i da je zapamtio riječi njihova jezika, slične grčkima: voda je bila ydor, a sol halgein. Za Geralda je to bio znak stare veze Britanaca i Grka. Priča je zanimljiva i zato što mali narod u njoj nije čudovište, nego uzor poštenja.

Island: patuljci iz Snorrijeve Edde

Island (Reykholt) · oko 1220. (Snorrijeva Edda)

Islandski pjesnik i povjesničar Snorri Sturluson oko 1220. napisao je priručnik za pjesnike u kojem prepričava stare mitove. Prema njemu, patuljci su najprije oživjeli u tijelu praiskonskog diva Ymira, kao crvi u mesu. Bogovi su im zatim dali ljudski razum i lik, ali su morali živjeti u zemlji i u stijenama. Četiri patuljka, Austri, Vestri, Nordri i Sudri, drže nebo na četiri ugla, a Snorri iz pjesme Proročanstvo vidovnjakinje navodi dug popis patuljačkih imena, među njima Durin, Dvalin i Gandalf.

Patuljci su i najbolji kovači svijeta. Sinovi Ivaldija napravili su Sifinu zlatnu kosu, brod Skidbladnir i Odinovo koplje. Loki se zatim okladio u svoju glavu s patuljkom Brokkom da njegov brat Sindri ne može napraviti ništa jednako dobro. Dok je Brokk puhao mijehom, muha ga je ubola tri puta, zadnji put između očiju, pa je na trenutak pustio mijeh. Tako su nastali zlatni vepar, prsten Draupnir i čekić Mjölnir, kojemu je jedina mana prekratka drška. Bogovi su presudili da je patuljak dobio okladu.

Snorri u tim pričama ne govori ništa o veličini patuljaka; zove ih i crnim vilenjacima. Thompsonov indeks zato izričito razlikuje patuljka sjeverne Europe, podzemnog duha, od patuljka u značenju vrlo malene osobe.

Španjolska: duende, gospodar kuće

Španjolska (Madrid i Toledo) · 1611. (Covarrubiasov rječnik)

Sebastián de Covarrubias objavio je 1611. prvi veliki rječnik španjolskog jezika i u njemu objasnio riječ duende. Duende je, piše, jedan od duhova koji su pali s Luciferom: jedni su sišli u dubine, drugi su ostali u zraku, a neki na površini zemlje, gdje u kućama, planinama i spiljama plaše ljude prikazama. Latini su takve duhove zvali genijima, larima i lemurima, a Španjolci duendes de casa, gospodari kuće, pa je riječ nastala skraćivanjem.

Covarrubias prenosi i vjerovanje da duendi čuvaju zakopano blago, koje se tragaču za blagom pretvori u ugljen; otud izreka "duendovo blago" za imetak koji se rastopi a da nitko ne zna kamo. On sam nudi trezveno objašnjenje: stari su pod granično kamenje zakopavali posude s novcem i ugljenom, da se međa može naći i kad se kamen pomakne, pa su tragači nalazili upravo ugljen. Dodaje i zgodu iz Toleda, gdje se netko pravio duendom da ljudi ne bi htjeli unajmiti kuće, sve dok ga gradski upravitelj Diego de Zúñiga, kojemu je i samome zbijao šale, nije primjerno kaznio.

Covarrubiasov duende nema određenu veličinu. Malen je u kasnijim predajama: u Meksiku je to čovječuljak koji živi u zidovima kuće, a u Belizeu šumski duh. Goya je 1799. jedan list svojih Caprichosa nazvao Duendecitos, "mali duendi".

Hokkaido: koropokkuru kod Ainua

Japan (Hokkaido), predaja naroda Ainu · sredina 19. st. (Matsuura Takeshirō); rasprava od 1886.

Ainui na Hokkaidu, Sahalinu i južnim Kurilima pričali su o narodu koji je ondje živio prije njih. Zvali su ga koropokkuru, što se obično tumači kao "ljudi pod listom repuha". Bili su niski, spretni i vješti ribolovci, stanovali su u jamama i noću Ainuima ostavljali divljač i ribu, jer nisu htjeli da ih itko vidi. Jednom je mladić iz zasjede zgrabio ruku koja je donosila darove i uvukao u kuću ženu iz toga naroda. Uvrijeđeni njegovom grubošću, koropokkurui su otišli zauvijek, a za sobom su, prema predaji, ostavili jame, posude i kameno oruđe.

Istraživač Hokkaida Matsuura Takeshirō naslikao ih je pod listom repuha još prije 1888. Godine 1886. Watase Shōzaburō objavio je da jame oko Sapporoa potječu od koropokkurua, a antropolog Tsuboi Shōgorō tvrdio je da su oni bili prastanovnici Japana koje su Ainui potisnuli. Rasprava je trajala do Tsuboijeve smrti 1913. Misionar John Batchelor odgovorio je 1904. da riječ znači samo "ljudi koji stanuju dolje", u jamama, da Ainui sa Shikotana i Sahalina i dalje zimi žive u takvim kućama, te da je repuh na Hokkaidu toliko visok da je on sam, visok gotovo 173 centimetra, jahao ispod njegova lišća.

Arheolog Segawa Takurō pretpostavlja da su priče nastale o Ainuima sjevernih Kurila, koji su stanovali u jamama i trgovali ne susrećući se s kupcem, jer upravo na sjevernim Kurilima predaje o koropokkuruima nema. Jedan kurilski Ainu, kojemu je pomagao etnolog Torii Ryūzō, ljutio se, prema japanskim izvorima, što ga smatraju patuljkom iz priče koja je, po njemu, smišljena da omalovaži njegov narod.

Havaji: menehune, graditelji jedne noći

Havaji (otok Kauaʻi) · 1907. (Thrumova zbirka havajskih kazivanja)

Havajski izdavač Thomas G. Thrum objavio je 1907. zbirku havajskih predaja, s kazivanjima o menehunama prevedenima s havajskog. Prema kazivaču Moke Manuu, menehune su bili čudesan narod malena rasta i velike živosti, uvijek složni u poslu. Svaki posao morali su završiti u jednoj noći; što do zore nije bilo gotovo, ostajalo je nedovršeno. Živjeli su u brdima, a vidjeti su ih mogli samo njihovi potomci i oni koji su s njima bili u rodu. Drugi su čuli samo žamor njihovih glasova.

Na Kauaʻiju je, prema predaji, čovjek po imenu Pi zamolio menehune da preko rijeke Waimea podignu branu i kameni kanal. Svaki je donio po kamen i prije zore voda je potekla kanalom; za plaću je svaki dobio po jednu kozicu. Pi im je naložio i da ozidaju ribnjak u zavoju rijeke Huleia, ali do zore se zidovi nisu spojili, pa je ribnjak, kaže predaja, ostao nedovršen. Menehunama se pripisuju i hramovi heiau, poput hrama Mookini na otoku Hawaiʻi, za koji su kamenje dodavali iz ruke u ruku u nizu dugom gotovo dvadeset kilometara.

Thrum bilježi da se Havajci nisu slagali: jedni su menehune smatrali prvim stanovnicima otoka, koji su se povukli pred precima današnjih Havajaca, drugi zaboravljenim narodom, a treći bićima iz priča za zabavu. Folkloristica Katharine Luomala smatrala je da je slika malenih graditelja nastala kasnije, kad se riječ manahune, koja je na Tahitiju značila puk niska položaja, spojila s europskim pričama o kućnim duhovima.

Hrvatska: macić, malik i tintilin

Hrvatska (Dalmacija, Primorje i otoci) · usmena predaja 19. i 20. st.; u književnosti 1916.

U kamenim selima jadranske Hrvatske pričalo se o maciću, malom biću koje najčešće izgleda kao živahan, drzak dječak u crvenoj kapi ili kapici. Etnolog Ivan Lozica, koji je zapise o njemu skupio iz rukopisnih zbirki, knjiga, rječnika i časopisa, navodi mnoga imena: macić, mačić, macvalić, macmolić, mamalić, masmalić, malik i tintilin. Macić voli prženu hranu, može se pokazati kao životinja ili kao plamen koji poskakuje, a u nekim se predajama izlegne iz pijetlova jajeta koje čovjek grije pod pazuhom.

Macić nije ni dobar ni zao. Češće je prijazan: pomaže ljudima naći novac i štiti ih od opasnosti. No noću skriva konje i krave i vraća ih ujutro pomuzene ili iscrpljene, zna preplašiti, a u nekim pričama i ubiti. Kroz stoljeća kršćanstva miješao se s likom đavla, a u dijelu predaja macić ili tintilin duša je nekrštena djeteta.

Lozica smatra da macić nije slavenskog podrijetla: veličinom i crvenom odjećom sliči alpskom orku, pa pita nisu li to samo dva lica istoga bića. Najpoznatiji je ipak iz knjige. U Šumi Striborovoj Ivane Brlić-Mažuranić (1916.) Malik Tintilinić pomaže starici majci da razotkrije snahu, koja je zapravo zmija.

Pročitaj priču

Crow (Montana): mali ljudi iz Medicinske stijene

Sjedinjene Države (Montana, planine Pryor) · 1930. (zapis Franka B. Lindermana); vizija sredinom 19. st.

Plenty Coups, poglavica naroda Crow, ispričao je pod starost svoj život piscu Franku B. Lindermanu, koji je knjigu objavio 1930. Kao dječak od devet godina sam je postio na planini, tražeći viziju. Noću ga je, kako je pričao, netko odveo do kolibe pune starih ratnika. S jedne strane sjedili su Vjetrovi, Oluje, Gromovi, Mjesec i Zvijezde, koji ga nisu htjeli među sobom. S druge strane primili su ga, a onaj na čelu bio je poglavica malih ljudi koji žive u Medicinskoj stijeni i koji su izradili kamene vrhove strijela. Svi s te strane bili su patuljci, ne viši od dječakova koljena.

Poglavica patuljaka nije mu dao zavežljaj sa svetim predmetima. Rekao mu je da će postati poglavica ako bude koristio snage koje već ima: neka izoštri osjetila kao što oštri nož, jer vuk bolje njuši od čovjeka zato što se uvijek oslanja na nos. Mali ljudi, rekao je, posvojili su ga i bit će mu pomoćnici cijeloga života.

Za narod Crow mali ljudi nisu likovi iz bajke. Prema predaji koju Linderman navodi, vrlo su snažni: jedan je na ramenu odnio odraslog jelena wapitija. Dok je pričao viziju, Plenty Coups je okrenuo glavu i šapnuo malim ljudima da mu oproste ako je pogriješio što o njima govori. Linderman je u bilješci dodao vlastito mišljenje: stari Indijanci koje je ispitivao od 1886. govorili su mu da su njihovi preci imali vrhove strijela od kosti.

Flores: ebu gogo

Indonezija (središnji Flores, narod Nage) · predaja o 18. stoljeću; zapisi Gregoryja Fortha (objavljeno 2005.)

Narod Nage u središnjem Floresu pripovijeda o ebu gogo. Na njihovu jeziku ebu znači baka ili predak, a gogo onaj koji jede sve. Prema kazivanjima, bila su to dlakava ljudolika bića, brza u hodu, koja su mrmljala nekim svojim jezikom i ponavljala ono što bi im se reklo. U pričama otimaju djecu, ali ih djeca uvijek nadmudre. Seljani su ih, kaže predaja, istrijebili tako da su im u spilju dali palmina vlakna za odjeću i zatim ih zapalili.

Antropolog Gregory Forth godinama je bilježio te priče. Prema rodoslovljima kazivača procijenio je da bi se istrebljenje, kako ga oni pamte, zbilo između 1750. i 1820. Većina kazivača opisuje ebu gogo kao bića visoka od jednog metra do metar i četvrt, a neki kažu da nisu bili mnogo niži od današnjih stanovnika otoka.

Kad su 2004. u spilji Liang Bua na zapadu otoka objavljeni nalazi malene vrste čovjeka, nazvane Homo floresiensis, ebu gogo našli su se u novinama diljem svijeta. Forth je ozbiljno postavio pitanje mogu li predaje čuvati sjećanje na takva bića, ali je i sam napisao da bi odgovor tražio fizičke dokaze iz vremena kad su na otoku već živjeli današnji ljudi. Takvih dokaza zasad nema: novo datiranje iz 2016. smjestilo je kosti vrste H. floresiensis u razdoblje od prije otprilike 100.000 do 60.000 godina, a njezino kameno oruđe do prije oko 50.000 godina. Predaja dakle nije dokazala da su ti ljudi živjeli u bližoj prošlosti, a je li se H. floresiensis ikad susreo s modernim ljudima, istraživači i dalje drže otvorenim pitanjem.

Što je zajedničko

Malen rast uz snagu ili vještinu veću od ljudske: patuljci kuju Mjölnir, menehune u jednoj noći grade branu, jedan od malih ljudi naroda Crow nosi odraslog jelena na ramenu, a sitni narod Lupra ima vlastite junake i pjesnike.
Život pod zemljom, u stijeni, jami ili spilji: Elidorusova zemlja bez sunca, Snorrijevi patuljci u stijenama, koropokkurui u jamama, mali ljudi u Medicinskoj stijeni, Covarrubiasovi duendi u spiljama i ebu gogo u spilji.
Zazor od ljudskog pogleda: menehune vide samo njihovi potomci, koropokkurui odlaze kad ih netko na silu pogleda, a Elidorus gubi put čim izda njihovo povjerenje.
Blago koje se lako izgubi: Elidorusova zlatna lopta, duendovo blago koje postaje ugljen, leprekonov lonac zlata i macić koji pomaže naći novac.
Bili su tu prije ljudi: menehune i koropokkurui smatraju se prvim stanovnicima otoka, mali ljudi naroda Crow izradili su stare kamene strijele, a ebu gogo pripadaju vremenu predaka.

Što se razlikuje

Veličina: od Pigmeja nazvanih po šaci i Esirta koji stane na dlan do ebu gogo visokih metar i četvrt i koropokkurua tek nešto nižih od Ainua. Snorri i Covarrubias o veličini ne govore ništa.
Priroda bića: daleki narod (Pigmeji), pali anđeo (duende), duša nekrštena djeteta (macić), duhovni pomoćnik iz vizije (Crow), ljudi iz vremena predaka (ebu gogo, koropokkuru).
Odnos prema ljudima: posvajanje i savjet (Plenty Coups), rad za plaću (Pi i menehune), poučan pravni spor (Fergus), nestašluk i strah (macić, duende) ili nasilje ljudi prema njima (ebu gogo).
Ton priče: šala (Iubdán i Esirt, lažni duende u Toledu), tuga (Elidorus, koropokkurui koji odlaze), sveto iskustvo (Crow) ili predmet znanstvene rasprave (koropokkuru, ebu gogo).

Kako to objašnjavaju istraživači

Sjećanje na stvarne ranije narode: David MacRitchie tvrdio je 1890. da priče o vilama i patuljcima čuvaju sjećanje na starije stanovnike Britanije niska rasta koji su živjeli u zemunicama. Tsuboi je isto tvrdio za koropokkurue, Thrumovi kazivači za menehune, a Forth je to pitanje postavio za ebu gogo. Prigovor: Batchelor je pokazao da su jame gradili i sami Ainui, a kosti vrste H. floresiensis stare su najmanje 60.000 godina, pa zasad nijedna predaja nije potvrđena nalazom iz vremena kad je mogla nastati.
Pogled na druge ljude: Riječ manahune na Tahitiju je značila puk niska položaja, a Luomala smatra da su menehune maleni postali tek kasnije. Kurilski Ainu priču o koropokkuruima doživio je kao ruganje svom narodu, a Forth zaključuje da su slike divljih ljudi u jugoistočnoj Aziji dijelom oblikovane i susretima s drugim narodima. Prigovor: tako se objašnjava kako se slika malih ljudi veže uz stvarne skupine, ali ne i odakle je ta slika uopće došla.
Tumačenje starih predmeta i građevina: Narod Crow kamene vrhove strijela pripisuje malim ljudima, Ainui jame i posude koropokkuruima, Havajci ribnjake i hramove menehunama, a Covarrubias je duendovo blago objasnio posudama s ugljenom ispod međa. Prigovor: to objašnjava zašto se malim ljudima pripisuju stari predmeti, ali ne i zašto su graditelji zamišljeni baš kao maleni; grčki Pigmeji, primjerice, nisu graditelji.
Duhovi prirode, kuće i mrtvih: Hrvatska enciklopedija predodžbu o patuljcima veže i uz vjerovanje u duhove prirode i doma koji se javljaju u liku malih ljudi, a navodi i priče putnika te pojedince patuljasta rasta. Covarrubias duende smatra palim anđelima, a dio predaja macića vidi kao dušu nekrštena djeteta. Prigovor: crkveno tumačenje često je kasniji sloj, pa Lozica upozorava da su takva bića moralno dvojaka i bliža starijem shvaćanju demona.
Širenje priča i književnost: Leprekon je zeleno odijelo dobio tek u 20. stoljeću, Thrum je menehune predstavio kao "prave Brownieje", a Batchelor bilježi da su Ainui za "male ljude" koristili japansku riječ kobito. Prigovor: Homer, Snorri, Ainui i narod Crow pripovijedali su o malim ljudima bez veze s europskim bajkama, pa širenje priča objašnjava izgled i imena, ali ne i sam motiv.