Silazak u podzemni svijet

Smrt je jedina granica koju svi ljudi znaju i koju nitko ne može provjeriti. Ipak, gotovo svaka kultura koja je ostavila priče pripovijeda i o nekome tko je tu granicu prešao živ: o božici koja silazi kroz sedam vrata, o pjevaču koji svira bogovima mrtvih, o ženi koja hoda za bogom smrti i ne odustaje, o blizancima koji igraju loptu s gospodarima podzemlja. Neki silaze po voljenu osobu, neki po znanje, a neki da bi pobijedili samu smrt.

Ovaj motiv ne traži prvi ni pravi silazak. Uspoređuje kako su narodi na različitim krajevima svijeta i u različitim stoljećima zamislili put u svijet mrtvih, koja pravila na njemu vrijede i što stoji povratak. Svaka se inačica prikazuje onako kako je pripovijedaju njezini izvori, a gdje je vjera i danas živa, onako kako je pripovijedaju vjernici.

Sumer: Inanin silazak u podzemlje

Sumer (današnji južni Irak) · prva polovica 2. tisućljeća pr. Kr. (starobabilonski prijepisi)

Sumerska pjesma počinje rečenicom koja se ponavlja tri puta: s velikog neba Inana, božica ljubavi i rata, okrenula je misli prema "velikom dolje". Ostavlja svoje hramove, uzima sedam božanskih moći i odijeva se kao kraljica: turban, ogrlicu od lapis lazulija, zlatni prsten, haljinu gospodarice. Svojoj pomoćnici Ninšubur ostavlja upute: ako se ne vrati, neka za njom tuguje i neka moli bogove Enlila, Nanu i Enkija da je spase.

Pred vratima podzemlja vratar Neti pita zašto je došla u "zemlju bez povratka". Njezina sestra Ereškigal, gospodarica podzemlja, naređuje da se sedam vrata otvara jedno po jedno. Na svakim vratima Inani oduzmu jedan dio odjeće i nakita, a kad pita zašto, čuje isti odgovor: tako glase obredi podzemlja i ne smije im proturječiti. Naga staje pred Ereškigalin prijestolje, sjeda na nj, a sedam sudaca podzemlja pogleda je "pogledom smrti". Inana postaje mrtvo tijelo obješeno o kuku.

Nakon tri dana i tri noći Ninšubur ispunjava upute. Enlil i Nana odbijaju pomoći, ali Enki od nečistoće ispod nokta stvara dva bića koja se poput muha uvlače u podzemlje, odbijaju ponuđenu vodu i žito i traže samo tijelo. Inana oživljava, ali iz podzemlja nitko ne izlazi besplatno: demoni idu za njom i traže zamjenu. Ona ne da one koji su za njom tugovali, nego svog muža, pastira Dumuzija, koji je sjedio na prijestolju u svečanoj odjeći. Na kraju pjesme Dumuzi provodi pola godine u podzemlju, a pola godine umjesto njega ondje boravi njegova sestra.

Sumer: Enkidu u podzemlju

Sumer (današnji južni Irak) · prva polovica 2. tisućljeća pr. Kr. (prijepisi iz Nipura i Ura)

U sumerskoj pjesmi o Gilgamešu, Enkiduu i podzemlju kralju Gilgamešu u podzemlje padnu dva predmeta za igru, ellag i ekidma. Njegov sluga Enkidu nudi se da ih donese, a Gilgameš mu daje točna pravila: neka ne oblači čistu odjeću, jer će ga mrtvi odmah prepoznati kao stranca; neka se ne maže mirisnim uljem; neka ne nosi sandale, ne viče, ne baca štapove i ne ljubi ženu ni dijete koje ondje sretne.

Enkidu učini sve što mu je zabranjeno, i podzemlje ga zadrži. Gilgameš plače pred bogovima; Enlil ga odbija, ali Enki naređuje bogu Sunca Utuu da otvori rupu u zemlji, kroz koju se Enkidu vraća kao dašak, kao duh. Prijatelji se zagrle, a Gilgameš ga pita kakav je red u podzemlju.

Ostatak pjesme niz je pitanja i odgovora. Onaj tko je imao jednog sina gorko plače, onome tko je imao četiri sina srce se raduje kao čovjeku koji upreže četiri magarca, a onaj tko je pao u boju nema oca i majku da mu pridrže glavu. Sudbina mrtvih ovisi o tome ima li ih tko pamtiti i prinositi im vodu i hranu. Pjesma je sačuvana na desecima pločica, najviše iz pisarskih škola u Nipuru i Uru.

Grčka: Perzefona i zrno nara

Eleusina i Atika (Grčka) · 7.–6. st. pr. Kr. (Homerska himna Demetri)

Homerska himna Demetri pripovijeda kako je Perzefona, kći božice žita Demetre, brala cvijeće na livadi kad se zemlja otvorila, a Had, gospodar mrtvih, odveo ju je na zlatnim kolima. Demetra ju je tražila po cijelom svijetu, a kad je saznala da ju je oteo uz Zeusov pristanak, povukla se među ljude u Eleusinu i zaustavila rast žita. Zemlja je ostala neplodna, ljudi su gladovali, a bogovi su ostajali bez žrtava.

Zeus je tada poslao Hermesa da Perzefonu vrati majci. Had je pustio, ali joj je prije polaska potajno dao da pojede zrno nara. Kad ju je Demetra zagrlila, prvo ju je pitala je li dolje išta jela, jer tko jede hranu podzemlja, mora mu se vraćati. Zato Perzefona trećinu godine provodi s Hadom, a dvije trećine s majkom i drugim bogovima; kad se vraća, zemlja cvjeta.

Himna završava tako da Demetra u Eleusini podučava obrede svojih misterija. Eleusinske misterije, u koje su se posvećivali i obični ljudi, slavile su se stoljećima, a njihov se tajni sadržaj do danas ne zna.

Grčka i Rim: Orfej i Euridika

Grčka i Rim · 438. pr. Kr. (Euripidova Alkestida), cijela priča kod Vergilija i Ovidija

Orfej je u grčkoj predaji pjevač čijoj glazbi nitko ne odolijeva. Već 438. pr. Kr. u Euripidovoj tragediji Alkestida kralj Admet kaže da bi, kad bi imao Orfejev glas, pjesmom omekšao Perzefonu i Hada i sišao po svoju ženu, a ni Kerber ni Haron ne bi ga zaustavili. Cijelu priču o Euridiki najpoznatiju su ispričali rimski pjesnici Vergilije i Ovidije.

Prema Ovidijevim Metamorfozama, Euridiku je ubrzo nakon vjenčanja ugrizla zmija. Orfej je sišao kroz Tenarska vrata do Stiksa i pred Hadom i Perzefonom zapjevao. Mrtve su sjene plakale, Tantal je prestao loviti vodu, Iksionov kotač stao je, a prvi put su suze potekle i Erinijama. Gospodari podzemlja pozvali su Euridiku, koja je još šepala od rane, i dopustili joj da pođe, uz jedan uvjet: Orfej se ne smije osvrnuti dok ne izađe iz podzemlja.

Penjali su se u tišini strmom, mračnom stazom. Kad su gotovo stigli, Orfej se, u strahu da je ne izgubi i željan da je vidi, okrenuo, i Euridika je u trenu skliznula natrag. Pruženim rukama uhvatio je samo zrak. Ona mu nije prigovorila, jer, kako piše Ovidije, nije se imala na što žaliti osim na to da ju je volio.

Indija: Savitri i Jama

Indija · Mahabharata, knjiga o šumi (okvirno između 4. st. pr. Kr. i 4. st.)

U Mahabharati mudrac Markandeja kraljevima pripovijeda o princezi Savitri. Ona je sama izabrala muža, Satjavana, sina slijepog kralja koji je izgubio kraljevstvo i živi u šumi, iako je mudrac Narada prorekao da će Satjavan umrijeti za godinu dana. Savitri je brojila dane, a kad je došao određeni dan, pošla je s mužem u šumu. Satjavan je sjekao drva, zaboljela ga je glava i zaspao joj je u krilu.

Tada se pred njom pojavio bog crvene odjeće, tamne puti i crvenih očiju, s omčom u ruci: Jama, gospodar mrtvih. Iz Satjavanova tijela izvukao je dušu veličine palca i krenuo prema jugu. Savitri je pošla za njim. Jama ju je slao natrag, a ona je hodala i govorila o vjernosti, pravednosti i prijateljstvu s dobrima. Svaki njezin govor razveselio je boga, pa joj je nudio dar, uvijek "osim muževa života". Tražila je da svekar progleda, da mu se vrati kraljevstvo, da njezin otac dobije stotinu sinova i da ona sama sa Satjavanom ima stotinu sinova. Kad joj je Jama dao i četvrti dar, morao je vratiti i Satjavana, jer drugačije se dar ne bi mogao ispuniti.

Savitri ne silazi u podzemlje, ali hoda za smrću na putu kojim mrtvi odlaze, i jedina je među ovim inačicama u kojoj žena ide po mrtvog muža. Za mnoge hinduse ona je i danas uzor: na dan Vat Purnime udane žene vežu konac oko stabla banjana, a u Biharu, Jharkhandu i Odishi poste na Savitrin zavjet za dug život svojih muževa.

Kršćanska predaja: Kristov silazak nad pakao

Jeruzalem, zatim cijeli kršćanski svijet · 1. st. (Prva Petrova poslanica)

U Apostolskom vjerovanju kršćani ispovijedaju da je Isus Krist "sašao nad pakao", a treći dan uskrsnuo. Prva Petrova poslanica kaže da je Krist propovijedao i duhovima u tamnici te da je evanđelje navješteno i mrtvima. Katekizam Katoličke Crkve tumači to ovako: pakao ovdje znači boravište mrtvih, šeol ili had, gdje su svi mrtvi, i pravedni i nepravedni, čekali Otkupitelja. Krist nije sišao da bi oslobodio osuđene, nego da otvori nebo pravednicima koji su umrli prije njega.

Starokršćanska propovijed za Veliku subotu, koju Katekizam navodi, opisuje kako Krist silazi tražiti Adama "kao izgubljenu ovcu" i kaže mu: "Ustani od mrtvih, jer ja sam život mrtvih". Opširniju sliku donosi apokrifno Nikodemovo evanđelje, čiji je dio o silasku dodan vjerojatno ne prije 5. stoljeća: pakao zatvara mjedena vrata, ali ona pucaju kad ulazi Kralj slave, Sotona biva svezan, a Krist izvodi Adama, proroke i pravednike.

Taj je prizor u istočnim Crkvama postao ikona Uskrsa, Anastasis: Krist stoji na razbijenim vratima podzemlja i za ruke podiže Adama i Evu iz grobova. Za vjernike to nije priča o junaku koji pokušava nadmudriti smrt, nego dio vjere da je Krist smrt doista okusio i svojom smrću je pobijedio.

Japan: Izanagi u zemlji Yomi

Izumo (današnja prefektura Shimane, Japan) · 712. (Kojiki)

Prema Kojikiju, najstarijem zapisu japanske mitologije, bogovi Izanagi i Izanami zajedno su rađali otoke i bogove, a Izanami je umrla rađajući boga vatre. Izanagi je pošao za njom u Yomi, zemlju mrtvih, i pozvao je da se vrati, jer zemlje koje su stvarali još nisu dovršene. Ona mu je odgovorila da je prekasno: već je jela hranu s ognjišta Yomija. Ipak će razgovarati s bogovima podzemlja, ali on je ne smije gledati.

Čekala ga je predugo. Izanagi je odlomio zub češlja iz kose, zapalio ga kao svjetiljku i pogledao. Izanami je ležala raspadnuta, puna crva, a u njezinu tijelu prebivalo je osam bogova groma. Izanagi je pobjegao, a ona, posramljena, poslala je za njim Ružnu ženu podzemlja, zatim gromove i vojsku. Bacao je za sobom pokrivalo za glavu i češalj, koji su se pretvorili u grožđe i izdanke bambusa, a progonitelje je otjerao trima breskvama.

Na kraju je došla sama. Izanagi je stijenom koju bi vuklo tisuću ljudi zatvorio prijevoj Yomotsu Hirasaka, a dvoje se oprostilo s obje strane kamena. Izanami je zaprijetila da će svaki dan zadaviti tisuću ljudi, a on je odgovorio da će svaki dan podići tisuću i petsto kuća za porod. Kojiki kaže da se taj prijevoj danas zove Ifuya u zemlji Izumo.

Skandinavija: Hermod jaše u Hel

Island i Skandinavija · oko 1220. (Snorrijeva Edda)

Kad je Baldr, najomiljeniji među bogovima, poginuo od izdanka imele kojim je na njega, po Lokijevu nagovoru, gađao slijepi Höd, njegova majka Frigg pitala je tko će odjahati u Hel i ponuditi otkupninu da se Baldr vrati. Javio se njegov brat Hermod. Na Odinovu osmonogom konju Sleipniru jahao je, kako pripovijeda Snorri Sturluson, devet noći kroz tamne i duboke doline, do rijeke Gjöll i mosta pokrivenog zlatom. Čuvarica mosta Módgud rekla mu je da je dan ranije preko mosta prošlo pet četa mrtvih, a da most pod njim samim tutnji jednako jako, i da nema boju mrtvaca.

Hermod je preskočio vrata Hela, ušao u dvoranu i ondje zatekao brata na počasnom mjestu. Ujutro je zamolio Hel, gospodaricu mrtvih, da pusti Baldra. Ona je postavila uvjet: ako za Baldrom zaplaču sve stvari na svijetu, žive i mrtve, vratit će se; ako ijedna odbije, ostat će kod nje.

Bogovi su poslali glasnike po cijelom svijetu, i plakali su ljudi, životinje, zemlja, kamenje, drveće i kovine. Samo je u jednoj špilji divovska žena koja se zvala Thökk odgovorila da će plakati suhim suzama i neka Hel zadrži što ima. Ljudi misle, dodaje Snorri, da je to bio Loki. Baldr je ostao u Helu.

Mezoamerika: blizanci u Xibalbi

Gorje Gvatemale (narod Kʼicheʼ) · 1554.–1558. (Popol Vuh)

Popol Vuh, svetu knjigu naroda Kʼicheʼ, zapisali su nakon španjolskog osvajanja pripadnici kʼicheʼskog plemstva, između 1554. i 1558. U njemu gospodari Xibalbe, podzemlja, Jedna Smrt i Sedam Smrti, pozivaju k sebi na igru loptom braću Jednog Hunahpua i Sedam Hunahpua, koje lukavstvom ubijaju. Godinama kasnije u Xibalbu silaze sinovi Jednog Hunahpua, blizanci Hunahpu i Xbalanque.

Prolaze kušnje u kućama podzemlja: Tamnoj kući, Kući hladnoće, Kući jaguara, Kući oštrica i Kući šišmiša. U Kući šišmiša Hunahpu proviri iz svoje puhaljke da vidi je li svanulo, a šišmiš smrti odsiječe mu glavu. Xbalanque mu od tikve napravi novu glavu, prevari gospodare uz pomoć zeca i vrati bratu pravu.

Znajući da ih čeka smrt, blizanci sami skoče u užarenu peć. Kosti su im samljevene i bačene u rijeku, a oni se vraćaju, najprije kao ljudi-ribe, a zatim kao siromašni putujući plesači koji čine čuda: spaljuju kuću i vraćaju je, žrtvuju jedan drugoga i oživljavaju. Gospodari Xibalbe zatraže da i njih žrtvuju, a blizanci ih ne oživljavaju. Na igralištu za loptu pokušavaju vratiti oca, ali on uspijeva izgovoriti samo dio imena; ostavljaju ga ondje uz obećanje da će ga štovati. Zatim se uzdižu na nebo, jedan kao Sunce, drugi kao Mjesec.

Finska i Karelija: Väinämöinen u Tuoneli

Finska i Karelija · 1849. (Kalevala), prema narodnim pjesmama zapisanim u 19. st.

Kalevala, finski ep koji je Elias Lönnrot složio od narodnih pjesama, u šesnaestom pjevanju pripovijeda kako je stari pjevač i čarobnjak Väinämöinen pjesmom gradio čamac, ali su mu nedostajale tri čarobne riječi da ga dovrši. Nije ih našao ni u labudovima ni u vjevericama, pa je odlučio otići u Tuonelu, zemlju mrtvih. Hodao je tri tjedna kroz šipražje, lijeske i borovice dok nije ugledao otoke Tuonija i crnu rijeku.

Na drugoj obali kći Tuonija, gospodara mrtvih, prala je rublje. Kad ju je zamolio za čamac, pitala ga je zašto dolazi živ i zdrav. On je lagao tri puta: da ga je dovela smrt, željezo, voda, pa vatra, a ona ga je svaki put raskrinkala, jer bi mu odjeća bila krvava, mokra ili spaljena. Tek kad je rekao istinu, prevezla ga je, uz riječi da mnogi dolaze u Tuonelu, a malo ih se vraća.

Gospodarica Tuonetar ponudila mu je pivo, ali on je u vrču vidio žabe, zmije i crve i odbio piti. Tada ga je uspavala, a Tuonijev sin preko rijeke je razapeo tisuću mreža od bakra i željeza da ne može otići. Väinämöinen se pretvorio u zmiju i provukao kroz mreže. Vrativši se, molio je vrhovnog boga Ukka da nijedan junak više živ ne prijeđe rijeku Tuonele, a mlade je opominjao da čine dobro, jer zle u Tuoneli čeka kazna.

Maori: Māui i Hine-nui-te-pō

Aotearoa (Novi Zeland) · 1855. (zapis Georgea Greya prema maorskim pripovjedačima)

Hine-nui-te-pō, "velika žena noći", u maorskoj je predaji božica koja prima duše umrlih. Prema predaji koju donosi i Te Ara, enciklopedija Novog Zelanda, prije se zvala Hine-tītama; kad je saznala da joj je muž Tāne ujedno i otac, ostavila je svijet živih i sišla u podzemlje, Rarohenga, gdje je postala čuvarica i majka duhova.

Junak Māui, koji je, kako pripovijeda zapis Georgea Greya iz 1855., uhvatio Sunce u omču i iz mora izvukao kopno, htio je pobijediti i smrt. Otac ga je upozorio da će ga ondje svladati njegova pramajka Hine-nui-te-pō, kojoj oči sjaju crveno na rubu obzora, a zubi su joj oštri kao vulkansko staklo. Māui je s pticama pošao do nje i zatekao je kako spava. Kanio je proći kroz njezino tijelo: ako izađe živ na njezina usta, ljudi više neće umirati.

Pticama je zabranio da se smiju dok ne prođe. Ali kad je ušao, mala lepezasta muharica, tīwakawaka, nije izdržala i nasmijala se. Hine-nui-te-pō se probudila i usmrtila Māuija. Zato, kaže Greyev zapis, ljudi umiru, a Maori su govorili: "Ljudi ostavljaju nasljednike, a smrt ih odnosi."

Što je zajedničko

Put vodi dolje ili daleko: kroz sedmora vrata (Inana), devet noći kroz tamne doline (Hermod), tri tjedna kroz šipražje (Väinämöinen), kroz Tenarska vrata (Orfej) ili prema jugu (Jama), a granicu često čuva netko tko pita zašto živi dolazi (Neti, Módgud, Tuonijeva kći).
U svijetu mrtvih vrijede pravila koja se ne smiju prekršiti: ne gledaj (Orfej, Izanagi), ne jedi ni ne pij (Perzefona, Izanami, Väinämöinen), ne primaj ponuđene darove (Enkijeva bića), ne odijevaj se čisto i ne ljubi svoje (Enkidu), ne smij se (Māuijeve ptice).
Živi se prepoznaje po tome što nije kao mrtvi: Enkidu po čistoj odjeći i mirisu, Hermod po boji lica i tutnjavi mosta, Väinämöinen po suhoj i nespaljenoj odjeći.
Povratak se plaća: Inana daje Dumuzija, Perzefona se vraća u podzemlje svake godine, Enkidu se vraća samo kao dašak, a Euridika, Izanami, Baldr i Māui ostaju s onu stranu.
Mnoge priče objašnjavaju zašto se smrt ne može poništiti: zašto ljudi umiru (Māui, Izanami), zašto ni najveća ljubav ne vraća mrtve (Orfej, Hermod) ili što mrtvima trebaju živi (Enkidu).

Što se razlikuje

U podzemlje se silazi po voljenu osobu (Orfej, Izanagi, Hermod, Savitri), po znanje (Väinämöinen), po izgubljenu stvar (Enkidu), radi moći (Inana) ili da bi se pobijedila sama smrt (Māui, blizanci).
Ishod je suprotan: Orfej, Izanagi i Hermod gube, Savitri i blizanci pobjeđuju, Inana se vraća uz zamjenu, a Perzefona živi između dva svijeta.
Pobjeđuje se različitim sredstvima: glazbom (Orfej), riječima i mudrošću (Savitri), lukavstvom i preobrazbom (Väinämöinen, blizanci), molbom bogovima (Inana, Gilgameš) ili, u kršćanskoj predaji, Kristovom vlastitom smrću i uskrsnućem.
Za kršćane silazak nad pakao dio je žive vjere, a ne pripovijest, a i za mnoge hinduse Savitri je i danas uzor kojem se posvećuju blagdani; druge su inačice danas poznate ponajprije iz starih tekstova.

Kako to objašnjavaju istraživači

Obredi prijelaza i posvećenja: Arnold van Gennep (1909.) pokazao je da obredi prijelaza imaju tri faze: odvajanje, prijelazno stanje i povratak u zajednicu s novim položajem. Silazak u podzemlje ima isti oblik: junak odlazi, prolazi kušnje, gubi odjeću ili ime (Inana na sedam vrata) i vraća se promijenjen. Himna Demetri završava osnivanjem Eleusinskih misterija, u koje su se ljudi posvećivali. Prigovara se da je sadržaj misterija bio tajan pa se veza ne može provjeriti, a da su junaci tih priča većinom bogovi i junaci, a ne obični posvećenici.
Šamanska putovanja: Mircea Eliade (1951.) usporedio je Orfeja sa sibirskim šamanima koji u zanosu putuju u svijet mrtvih po dušu bolesnika, E. R. Dodds (1951.) i Martin West (1983.) tražili su u grčkoj religiji tragove šamanskih vjerovanja, a Åke Hultkrantz (1957.) priče orfejskog tipa među sjevernoameričkim narodima povezao je sa šamanskim iskustvom. Prigovara se da je Eliade pojam šamana, preuzet iz Sibira, primijenio na premnogo različitih kultura; to mu zamjera, među ostalima, Alice Beck Kehoe (2000.).
Smjena godišnjih doba i plodnost: James Frazer (1890.) svrstao je bogove koji odlaze i vraćaju se, poput Dumuzija (Tamuza), u mitove o godišnjem umiranju i obnovi bilja. Perzefona, koja trećinu godine provodi dolje, i Dumuzi, koji ondje provodi pola godine, uklapaju se u tu sliku. Jonathan Z. Smith (1987.) pokazao je da je Frazerova skupina "umirućih i uskrslih bogova" preširoka, a Tryggve Mettinger (2001.) da se ipak može primijeniti na neke bliskoistočne bogove; spori se čak i je li Perzefonino doba u podzemlju zima ili sušno ljeto kad je žito spremljeno u zemlju.
Tuga i konačnost smrti: Mnoge su inačice priče o ožalošćenima: Orfej i Izanagi žele natrag ženu, Hermod brata, Savitri muža, a Gilgameš prijatelja. Gotovo sve završavaju tako da se smrt potvrdi: osvrt, kamen na prijevoju, jedna žena koja ne plače, smijeh ptice. Takve priče daju oblik tuzi i objašnjavaju zašto se mrtvi ne vraćaju. Prigovara se da to ne objašnjava inačice u kojima se junaci vraćaju kao pobjednici, poput blizanaca u Xibalbi ili Väinämöinena.
Širenje priča: Dio motiva dokazano je putovao: sumerska priča o Inani prenesena je u akadsku inačicu o Ištar, a Orfej je u srednjem vijeku postao junak bretonske pjesme Sir Orfeo iz 13. stoljeća. Ipak, Thompsonovo kazalo motiva pod F81.1 bilježi putovanje po mrtvu osobu od Grčke i Indije do Japana, Novog Zelanda, Grenlanda i Sjeverne Amerike, gdje ih je Anna Gayton opisala već 1935. Takva raširenost teško se objašnjava samo prenošenjem.