Capgrasov sindrom

Kad čovjek ugleda nekoga koga voli, u mozgu se dogode dvije stvari gotovo istodobno. Prepozna lice: oči, nos, način na koji se osoba smiješi. I nešto osjeti, kratak val poznatosti i topline koji se ne može opisati riječima. Obično su te dvije stvari toliko spojene da ih nitko ne razlikuje. Capgrasov sindrom pokazuje što se dogodi kad se razdvoje.

Gospođa M. i njezini dvojnici

Godine 1923. pariški psihijatar Joseph Capgras i njegov mladi suradnik Jean Reboul-Lachaux predstavili su stručnom društvu slučaj žene koju su nazvali gospođa M. Bila je uvjerena da su joj muža, djecu i mnoge druge ljude oko nje oteli i zamijenili ih dvojnicima. Tvrdila je da je samo njezina muža zamijenilo više od osamdeset dvojnika, koji su jedan drugome sličili, ali je ona uočavala sitne razlike.

Gospođa M. imala je složenu duševnu bolest s idejama progona i veličine. Capgras i Reboul-Lachaux ipak su izdvojili baš uvjerenje o dvojnicima jer im se činilo posebnim. Nazvali su ga l'illusion des sosies, iluzija dvojnika. Zapisali su da bolesnica ne griješi u prepoznavanju lica, nego u tumačenju onoga što vidi: lice je točno, ali osoba nije prava.

Od psihoanalize do neuroznanosti

Desetljećima su liječnici sindrom objašnjavali psihološki. Prema jednom tumačenju, osoba koja prema bližnjem osjeća pomiješane osjećaje, ljubav i ljutnju, može ih razriješiti tako da zaključi da je "loša" inačica tog čovjeka uljez. Sindrom se smatrao rijetkim, gotovo isključivo psihijatrijskim stanjem.

Slika se promijenila kad su liječnici počeli primjećivati da se uvjerenje o dvojnicima pojavljuje i nakon ozljeda glave, moždanih udara i kod demencija. Neurolozi Michael Alexander, Donald Stuss i Frank Benson 1979. su upozorili da kod takvih bolesnika često postoje oštećenja čeonog režnja i desne polutke mozga.

Lice bez osjećaja

Ključan trag došao je iz suprotnog stanja. Ljudi s prozopagnozijom, sljepoćom za lica, ne mogu svjesno prepoznati ni najbliže osobe. Pokusi su ipak pokazali da njihova koža na poznata lica reagira jače nego na nepoznata: tijelo prepoznaje ono što svijest ne može.

Britanski psiholozi Hadyn Ellis i Andrew Young 1990. predložili su da je Capgrasov sindrom zrcalna slika tog stanja. Svjesno prepoznavanje lica radi, ali izostaje automatska osjećajna reakcija. Osoba vidi da je pred njom netko tko izgleda kao njezina majka, ali ne osjeća ono što je uvijek osjećala. Najjednostavnije objašnjenje koje joj se nameće jest da to nije majka.

Pokusi su tu zamisao podržali. Ellis i suradnici 1997. pokazali su da bolesnici s Capgrasovim sindromom na poznata lica ne reagiraju kožom ništa jače nego na nepoznata. Neuroznanstvenici William Hirstein i Vilayanur S. Ramachandran iste su godine opisali mladića koji je nakon prometne nesreće počeo tvrditi da su mu roditelji zamijenjeni. Kad bi ga otac nazvao telefonom, prepoznao bi ga bez sumnje. Tek kad bi ga vidio, otac bi mu postao uljez. Glas je, čini se, išao putem koji nije bio oštećen.

Zašto vjerovati u nemoguće

Ostaje pitanje zašto netko prihvati tako nevjerojatno objašnjenje, umjesto da pomisli da nešto nije u redu s njim samim. Mnogi istraživači zato smatraju da za sindrom trebaju dva čimbenika: neobičan doživljaj lica bez poznatosti i dodatna teškoća u provjeravanju uvjerenja, koja se često povezuje s oštećenjem desne polutke mozga. Bez drugog čimbenika osoba bi rekla "nešto mi je čudno", a ne "ovo je dvojnik".

Opisani su i neobični oblici: ljudi koji vjeruju da im je zamijenjen pas, kuća ili vlastiti odraz u zrcalu. Postoji i srodno Fregolijevo uvjerenje, u kojem osoba misli da je jedan te isti progonitelj prerušen u različite ljude.

Za obitelji je Capgrasov sindrom vrlo težak, jer ih najbliža osoba odjednom gleda kao strance. Liječi se ono što ga je izazvalo, pa se kod psihoza uvjerenje često povuče uz lijekove, a kod demencija pomažu strpljenje i mirna okolina.