Sindrom stranog naglaska

Godine 1941. mlada Norvežanka ranjena je u zračnom napadu na Oslo. Kad se oporavila, govorila je norveški kao da je Njemica, usred njemačke okupacije, i ljudi su je počeli izbjegavati.

Ukratko

  • Sindrom stranog naglaska vrlo je rijetko stanje u kojem osoba nakon ozljede mozga, najčešće moždanog udara, počne govoriti materinskim jezikom tako da slušateljima zvuči kao stranac.
  • Prvi ga je opisao francuski neurolog Pierre Marie 1907., a najpoznatiji rani slučaj je Norvežanka koju je nakon ranjavanja 1941. opisao neurolog Georg Herman Monrad-Krohn.
  • Osoba ne dobiva pravi strani naglasak ni znanje stranog jezika: mijenjaju se ritam, melodija i izgovor glasova, a slušatelji to tumače kao naglasak koji poznaju.
  • Uz neurološki oblik opisani su i razvojni i psihogeni oblici, a istraživači još raspravljaju o tome koliko je pojava stvar govornika, a koliko slušatelja.

Svatko tko je učio strani jezik zna da se naglasak ne skida lako. Ljudi ga stječu u djetinjstvu, u kraju u kojem odrastu, i nose ga cijeli život. Zato zvuči nemoguće da netko u jednoj noći "dobije" naglasak zemlje u kojoj nikad nije bio. Upravo to, međutim, nakon nekih ozljeda mozga čuju liječnici, obitelj i susjedi.

Bolesnica iz Osla

Godine 1941. Oslo je bio pod njemačkom okupacijom. Za vrijeme jednog zračnog napada mladu ženu, u literaturi poznatu kao Astrid L., pogodio je u glavu komadić granate. Ozljeda je zahvatila lijevi dio mozga, a nakon nje neko je vrijeme vrlo teško govorila.

Govor joj se s vremenom vratio, ali drukčiji. Melodija rečenica, naglašavanje slogova i izgovor nekih glasova promijenili su se toliko da je ljudima oko nje zvučala kao Njemica koja govori norveški. U ratnom Oslu to nije bila bezazlena neobičnost. Prodavači su je, prema opisu, posluživali nevoljko, a poznanici su je gledali sa sumnjom.

Norveški neurolog Georg Herman Monrad-Krohn pomno ju je pregledao. Zaključio je da ona ne govori njemački niti ga oponaša, nego da je ozljeda poremetila ono što je nazvao melodijom jezika: ritam, visinu glasa i naglaske kojima govornik oblikuje rečenicu, koje jezikoslovci zovu prozodijom. Opis je objavio 1947. u časopisu Brain, pod naslovom o "disprozodiji", promijenjenoj melodiji govora.

Prvi opisi i ime

Monrad-Krohn nije bio prvi. Francuski neurolog Pierre Marie 1907. kratko je opisao bolesnika s promijenjenim naglaskom nakon oštećenja mozga, a 1919. sličan je slučaj opisan u Pragu. Ime sindrom stranog naglaska uveo je tek 1982. američki neurolingvist Harry Whitaker. Predložio je i uvjete: osoba govori samo jedan jezik, ima ozljedu središnjeg živčanog sustava koja je promijenila govor, a govor zvuči strano njoj ili onima koji je slušaju.

Što se mijenja u govoru

Pažljive snimke i mjerenja pokazuju da osobe sa sindromom ne govore nekim stvarnim stranim naglaskom. Kod njih se samoglasnici izgovaraju napetije ili kraće, dvoglasi se pojednostavljuju, između suglasnika se ubacuju kratki samoglasnici, a slogovi postaju jednako dugi. Jezik poput engleskog, u kojem se izmjenjuju jaki i slabi slogovi, tada zvuči kao jezik u kojem svaki slog traje jednako, poput francuskog ili talijanskog.

Slušatelj taj novi zvuk uspoređuje s naglascima koje poznaje i odabere najbliži. Zato istu osobu jedni čuju kao Talijana, drugi kao Poljaka, a treći kao Francuza. Britanski stručnjak za poremećaje govora Nick Miller s Newcastleskog sveučilišta rekao je da je strani naglasak "u uhu slušatelja, a ne u ustima govornika".

Tko ga dobiva

Sindrom je vrlo rijedak: do 2009. u literaturi su opisana tek nekoliko desetaka slučajeva, a i danas ih je poznato malo više od stotinu. U pregledu 112 opisanih bolesnika gotovo su svi bili odrasli, a dvije trećine žene. Najčešći uzrok je moždani udar u lijevoj polutki, u područjima koja planiraju i pokreću govor, ali opisani su i slučajevi nakon ozljeda glave, tumora, migrene i oštećenja malog mozga.

Jezikoslovac Jo Verhoeven i neurolingvist Peter Mariën 2010. razlikovali su nekoliko oblika: neurološki, nakon oštećenja mozga; razvojni, kad dijete od početka govori s neobičnim naglaskom; psihogeni, povezan s psihičkim teškoćama bez vidljivog oštećenja mozga; i mješoviti, kad osoba nakon ozljede novi naglasak prihvati kao dio sebe i pojača ga. Psihogeni oblik pokazuje da promjena govora može biti stvarna i bez ozljede, ali ne znači da osoba glumi.

Novi glas, novi identitet

Za mnoge ljude najteži dio nije sam govor. Opisuju da se više ne prepoznaju kad progovore, da ih nepoznati pitaju odakle su i da se osjećaju kao stranci u vlastitom gradu. Neki su postali poznati nakon novinskih napisa i dokumentarnih filmova, poput Britanke Sarah Colwill, o kojoj je BBC 2013. snimio dokumentarac. Liječi se govornom terapijom, a prema dostupnim podacima kod otprilike četvrtine ljudi naglasak s vremenom nestane.

Kronologija

  1. 1907.: Pierre Marie opisuje prvi slučaj promijenjenog naglaska nakon oštećenja mozga.
  2. 1919.: U Pragu je opisan sličan slučaj.
  3. 1941.: Astrid L. ranjena je u zračnom napadu na Oslo.
  4. 1947.: Georg Herman Monrad-Krohn objavljuje opis njezina slučaja u časopisu Brain.
  5. 1982.: Harry Whitaker uvodi naziv sindrom stranog naglaska.
  6. 2010.: Jo Verhoeven i Peter Mariën razlikuju neurološki, razvojni, psihogeni i mješoviti oblik.
  7. 2016.: Objavljen je pregled psihogenih slučajeva.

Ključne osobe

  • Pierre Marie: Francuski neurolog koji je 1907. opisao prvi slučaj.
  • Georg Herman Monrad-Krohn: Norveški neurolog koji je opisao slučaj Astrid L.
  • Harry Whitaker: Američki neurolingvist koji je 1982. uveo naziv sindroma.
  • Jo Verhoeven: Jezikoslovac koji je s Peterom Mariënom opisao oblike sindroma.
  • Peter Mariën: Belgijski neurolingvist koji je istraživao sindrom.
  • Nick Miller: Britanski stručnjak za poremećaje govora.

Što se zna

  1. Sindrom je prvi put opisan 1907., a naziv je dobio 1982.
  2. Najčešći uzrok je moždani udar u lijevoj polutki mozga.
  3. Osobe sa sindromom ne stječu stvarni strani naglasak ni znanje stranog jezika.
  4. Mijenjaju se ritam, melodija i izgovor pojedinih glasova, a slušatelji promjenu tumače kao naglasak koji poznaju.
  5. U pregledu 112 bolesnika dvije trećine bile su žene, a gotovo svi odrasli.

Otvorena pitanja

  • Zašto sindrom češće pogađa žene?
  • Koliko na dojam stranog naglaska utječe slušatelj, a koliko stvarna promjena govora?
  • Kako razlikovati psihogeni oblik od neurološkog kad snimke mozga ne pokazuju oštećenje?

Teorije

  • Oštećenje područja koja planiraju i pokreću govor mijenja ritam i izgovor
  • Promjena je stvarna, ali "strani naglasak" stvara slušatelj koji traži poznati uzorak
  • Iza istog dojma stoje različiti uzroci, neurološki, razvojni i psihogeni

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori