Divlji lov

U mnogim europskim krajevima ljudi su se nekad u zimskim noćima bojali neba. Kad bi vjetar zaurlao kroz šumu i oblaci se zatrkali preko mjeseca, govorilo se da prolazi divlji lov. Tko ga sretne, trebao je leći na zemlju i ne gledati gore. Prema nekim njemačkim predajama, tko bi se lovcima rugao ili ih zazivao, dobio bi od njih komad plijena, primjerice nogu, koje se nije mogao riješiti bez pomoći svećenika.

Ime ovisi o kraju. U Njemačkoj se govorilo o Wilde Jagd, divljem lovu, i o Wütendes Heer, bijesnoj vojsci. U Norveškoj je to Oskoreia ili Åsgårdsreia, jahanje iz Asgarda, u Švedskoj Odinov lov, u Francuskoj Hellequinova družina, u Walesu Cŵn Annwn, psi iz podzemlja, a na sjeveru Engleske Gabrielovi psi.

Povorka mrtvih iz 1091.

Jedan od najranijih opisa zapisao je Orderik Vital, engleski redovnik koji je živio u normanskom samostanu Saint-Évroul. U svojoj crkvenoj povijesti opisao je što je u siječnju 1091. noću doživio jedan svećenik na putu kroz Normandiju. Uz put je ugledao golemu povorku pješaka, žena, svećenika i vitezova, a Orderik ju je opisao kao povorku demona i duša mrtvih koje ispaštaju za svoje grijehe. Orderik je povorku nazvao familia Herlechini, Herlechinova družina.

Za redovnike to nisu bili lovci iz neke stare vjere, nego duše iz čistilišta ili đavolji sluge. Takvo tumačenje vidi se i u Kronici iz Peterborougha. Kad je 1127. u opatiju stigao novi opat Henrik, mnogi su ljudi, prema kroničaru, vidjeli i čuli lovce kako jure. Bili su crni, veliki i odvratni, jahali su crne konje i crne jarce, a njihovi psi bili su crni, širokih očiju. Viđeni su u jelenskom perivoju u Peterboroughu i u šumama sve do Stamforda, a redovnici su noću čuli njihove rogove.

Kralj koji ne smije sjahati

U Engleskoj se pripovijedalo i o kralju Herli. Prema priči koju je u 12. stoljeću zapisao Walter Map, Herla je bio drevni kralj Britanaca. S kraljem patuljaka dogovorio je da će jedan drugome doći na svadbu. Svadba u patuljačkom kraljevstvu trajala je tri dana, a na rastanku je Herla dobio malog psa koji mu je skočio u krilo, uz upozorenje da nitko ne smije sjahati dok pas ne skoči na zemlju. Kad su izašli, prošlo je oko tri stotine godina, a zemljom su vladali Sasi. Oni koji su sjahali raspali su se u prah. Pas, piše Map, još nije skočio, pa Herla i njegova družina i dalje lutaju. Map dodaje da neki pričaju kako je družina 1154., prve godine vladavine Henrika II., zaronila u rijeku Wye i od tada nije viđena.

Ime Herle možda je preko normanskih osvajača dalo francuski oblik Hellequin. Od starofrancuskog herlequin ili hellequin, imena vraga u pučkim pasionskim igrama, potječe i Harlekin, lik iz talijanske komedije dell'arte.

U kasnom srednjem vijeku povorka se seli u viteške romane i vilinski svijet. Na čelu joj jaše kralj Artur, velški Gwyn ap Nudd ili Herne Lovac iz Windsora. Na Dartmooru se u novije vrijeme pričalo da lov vodi pomorac Francis Drake.

Odinovi psi

U Skandinaviji i Njemačkoj predvodnik je najčešće bio Odin, njemački Wodan ili Wotan. U Švedskoj se pričalo da se Odinov lov češće čuje nego vidi, da jedan njegov pas laje glasnije, a drugi tiše, te da lov najavljuje promjenu vremena, a ponegdje i rat. Kuće se nisu smjele graditi na starim putovima, jer Odin ne mijenja put kojim je jednom jahao. U Smålandu se za Božić na put do crkve nosio komad kruha i komad čelika.

U južnoj Njemačkoj i Austriji povorku su vodile ženske prilike, Holda ili Perchta, koje su obilazile kuće u dvanaest dana između Božića i Sveta tri kralja. Perchta je, prema predaji, provjeravala jesu li prelje dovršile posao i kažnjavala lijene.

Što je spojio Jacob Grimm

Naziv divlji lov u znanost je uveo Jacob Grimm. U Njemačkoj mitologiji iz 1835. sabrao je narodne priče svoga doba i povezao ih sa srednjovjekovnim zapisima. Zaključio je da je predvodnik lova ostatak starog boga Wodana, koji je s kršćanstvom izgubio svoje mjesto i postao mračna sila, a da su Holda i Berchta njegove ženske suputnice.

Grimmova je knjiga utjecala na pjesnike, slikare i skladatelje. Norveški slikar Peter Nicolai Arbo 1872. naslikao je Åsgårdsreien, Odinovu družinu kako juri olujnim nebom.

Današnji istraživači Grimmov zaključak ne prihvaćaju bez zadrške. Britanski povjesničar Ronald Hutton, koji je o divljem lovu pisao 2014. i 2019., smatra da je Grimm pod jednim imenom spojio više različitih predaja. Srednjovjekovni izvori doista govore o različitim stvarima: o vojsci mrtvih koja ispašta grijehe, o noćnim povorkama koje vode ženska bića i o vilinskim lovcima iz viteških romana. Tek su se u 19. stoljeću, pod Grimmovim imenom, spojile u jednu priču.