Banshee

Irska je puna niskih zemljanih humaka. Ljudi su ih stoljećima zvali síde i vjerovali da ispod njih živi vilinski narod. Ime banshee dolazi upravo od toga: na staroirskom ben síde, a na suvremenom irskom bean sí, znači žena s vilinskog humka ili vilinska žena. Ona, međutim, ne pleše u kolu i ne mami putnike. Prema predaji, dolazi samo kad netko treba umrijeti.

Pripovjedači je opisuju različito. Ponekad je visoka i blijeda, u bijelom ili u sivom ogrtaču preko zelene haljine, s dugom raspuštenom kosom koju češlja. Oči su joj crvene od neprestanog plača. Mnogo je češće, kako navode zapisi iz pojedinih krajeva, niska starica, visoka tek koju stopu. Ljudi su je rjeđe vidjeli, a češće čuli: plač, cviljenje, pljeskanje rukama i dugi tužni glas u noći.

Žena na prozoru

Jedan od najpoznatijih opisa ostavila je Engleskinja. Ann Fanshawe pratila je muža, rojalističkog diplomata, kroz Irsku u vrijeme Cromwellova pohoda, oko 1650. Sa suprugom je tri noći odsjela u kući lady Honor O'Brien, kćeri grofa od Thomonda. Prve noći, kako je kasnije zapisala u uspomenama, probudio ju je glas oko jedan sat. Na prozoru je, na mjesečini, vidjela ženu u bijelom, crvene kose i blijedog lica, koja je triput glasno nešto izgovorila tonom kakav nikad nije čula, a zatim uzdahnula i nestala. Tijelo joj je, piše Fanshawe, više nalikovalo gustom oblaku nego tvari.

Ujutro je domaćica rekla da cijelu noć nije spavala, jer je bdjela uz rođaka O'Briena, koji je umro u dva sata. Dodala je da je to običaj te kuće: kad netko iz obitelji umire, na prozoru se svake noći pokazuje lik žene, sve dok on ne umre. Bila je to, prema obiteljskoj predaji, žena koju je davno ubio vlasnik kuće i bacio u rijeku ispod prozora.

Svećenik koji je volio harfu

U 19. stoljeću banshee je ušla u knjige. Irski starinar Thomas Crofton Croker 1825. objavio je zbirku predaja iz južne Irske, a jedno od najduljih poglavlja posvetio je banshee iz Bunwortha. Velečasni Charles Bunworth bio je sredinom 18. stoljeća župnik u Buttevantu u grofoviji Cork. Bio je poznat po tome što je i sam svirao irsku harfu i primao putujuće harfiste, pa je nakon smrti u njegovoj žitnici ostalo petnaest harfi.

Prema Crokerovu zapisu, tjedan dana prije Bunworthove smrti pastir Kavanagh vraćao se noću s lijekom iz Mallowa i plačući rekao gospođici Bunworth da je banshee došla po njegova gospodara. Hodala je uz njega kroz dolinu, s dugom bijelom kosom, naricala, pljeskala rukama i ponavljala gospodarevo ime. Posljednje noći, dok je bolesnik spavao, svi u kući čuli su tiho stenjanje i pljeskanje pod prozorom. Dvojica gostiju obišla su kuću i nisu našla ni otisak stope u svježe prekopanoj zemlji. Bunworth je umro u zoru.

Ta je priča bila neobična i po tome što Bunworth nije bio iz stare irske obitelji. Predaja kaže da banshee prati potomke starih irskih rodova, a ne doseljenike, ali su pripovjedači govorili da iznimku čini onaj tko je bio nadaren za glazbu i pjesmu.

Naricanje na zemlji i u zraku

Irkinje su stoljećima oplakivale mrtve naricanjem, na irskom caoineadh, od kojega je nastala engleska riječ keening. Uz pokojnika su naricale rođakinje, a ponegdje i plaćene naricateljice. U Leinsteru banshee zovu i bean chaointe, žena koja nariče, a priče kažu da joj je glas tako prodoran da razbija staklo.

Irska folkloristica Patricia Lysaght 1986. objavila je opsežnu studiju o banshee kao nadnaravnoj glasnici smrti, temeljenu na zapisima iz cijele Irske. Veza s naricanjem vidi se već u opisima: banshee nariče, pljeska rukama i ponavlja ime onoga tko umire, baš kao što su to činile žene uz odar. Razlika je samo u vremenu: naricateljice su plakale nakon smrti, a banshee plače prije nje.

Pisani tragovi, prema pregledima predaje, sežu u 14. stoljeće, u djelo Caithréim Thoirdhealbhaigh o ratovima obitelji O'Brien. Prema obiteljskoj predaji, O'Brienovi su imali i vlastitu banshee, Aibell, kojoj je služilo još dvadeset i pet drugih.

Sličnih likova ima i kod susjeda. U Škotskoj je to bean nighe, mala pralja na gazu koja pere krvavu odjeću onih koji će umrijeti, a u Walesu cyhyraeth, glas koji jauče prije smrti.