La Llorona

Na jugu Mexico Cityja, u Xochimilcu, i danas teku kanali koji su nekad bili dio golemog jezera. Na tom su jezeru Asteci, Meksici, sagradili Tenochtitlan, grad na otocima. Među ljudima koji ondje žive kruži priča o ženi u bijeloj haljini, duge crne kose, koja se pojavljuje noću uz vodu. Ne vidi joj se lice. Čuje se samo plač i jedan povik: "Ay, mis hijos!", jao, djeco moja.

Priču danas pripovijedaju od Meksika i jugozapada Sjedinjenih Država do Srednje Amerike i sjevera Južne Amerike. Pojedinosti se mijenjaju od kraja do kraja, ali srž ostaje ista: majka koja je izgubila djecu i ne može prestati plakati. Tko čuje njezin plač, kaže predaja, može očekivati nesreću ili smrt. Roditelji su njome plašili djecu da navečer ne izlaze sami do rijeke.

Žena koja je utopila djecu

U najčešćoj suvremenoj inačici lijepa žena, često zvana María, udaje se za bogatog čovjeka, ponegdje veleposjednika, ponegdje španjolskog plemića, i rađa mu dvoje djece. Kad je muž napusti zbog druge žene, ili kad ga vidi s drugom, u slijepom bijesu odvede djecu do rijeke i utopi ih. Odmah se pokaje, pokuša ih spasiti i utopi se i sama. Ne može otići na onaj svijet, kaže priča, dok ne pronađe djecu, pa zauvijek luta uz vodu.

U drugim krajevima priča je drukčija. U Gvatemali La Llorona je žena iz bogate obitelji koja je prevarila muža, u kolumbijskoj Antioquiji zove se María Pardo, a u nekim pričama ona nije ubojica, nego majka koja je djecu izgubila bolešću ili ih ostavila da ih spasi od sebe. Istraživači su primijetili da slični likovi postoje i u Europi: bijele dame koje u Kataloniji i na Mallorci najavljuju smrt, i grčke priče o Medeji i Lamiji, ženama koje ubijaju djecu.

Šesti predznak

Najstariji zapis o ženi koja noću plače za djecom potječe iz vremena osvajanja Meksika. Franjevac Bernardino de Sahagún od 1540-ih je s nahuatlskim suradnicima i učenicima prikupljao svjedočanstva o životu, vjeri i povijesti Asteka. Rad je završen golemim rukopisom na nahuatlu i španjolskom, Općom poviješću stvari Nove Španjolske, čiji je ilustrirani primjerak, Firentinski kodeks, dovršen 1577.

U dvanaestoj knjizi, posvećenoj osvajanju, opisano je osam predznaka koji su deset godina prije dolaska Španjolaca najavili propast Tenochtitlana. Šesti je glasio, prema prijevodu Sahagúnova teksta, da se često čula žena kako ide i plače i viče. Noću je glasno zapomagala: "O djeco moja, odlazimo zauvijek!" Ponekad je govorila: "O djeco moja, kamo da vas odvedem?" Ilustrator kodeksa naslikao ju je kako stoji sama pod tamnim nebom, s rukama na prsima.

Sahagún je oko 1550. zabilježio i lik koji su Nahue zvali Chocacíhuatl, od riječi choka, plakati, i cihuatl, žena, te ga povezao s boginjom Cihuacóatl, ženom-zmijom. Cihuacóatl je bila božica majka i zaštitnica cihuateteo, duhova žena koje su umrle pri porodu. Prema vjerovanju, te su duše na određene dane silazile na zemlju, noću plakale i vikale na raskrižjima i bile opasne za djecu.

Od kolonijalnog grada do kina

U kolonijalnom Mexico Cityju, prema predajama koje se navode u pregledima legende, ljudi su govorili o duhu žene u bijelom koji noću prolazi ulicama, preko glavnog trga, na mjestu srušenog hrama, pa do jezera Texcoco, gdje nestaje u tami. Kako se zbog straha od krivovjerja nije smjelo govoriti o astečkim boginjama, priča je dobila novu, kršćansku odjeću, ali je zadržala bijelu haljinu, raspuštenu kosu, plač za djecom i vezu s vodom.

U istom razdoblju La Llorona se počela miješati s La Malinche, nahuatlskom ženom koja je bila prevoditeljica Hernána Cortésa i rodila mu sina. Malinche se u Meksiku smatra i majkom meksičkog naroda i simbolom izdaje, pa je priča o majci koju je napustio Španjolac i koja plače za svojom djecom dobila i drugo, političko čitanje.

U 20. stoljeću La Llorona je otišla u film. Meksički film La Llorona iz 1933. prvi ju je prikazao na platnu, a slijedili su filmovi iz 1960. i 1963. Narodnu pjesmu La Llorona 1941. popularizirao je Andrés Henestrosa, a kasnije su je pjevale Chavela Vargas, Joan Baez i mnogi drugi. Godine 2019. gvatemalski redatelj Jayro Bustamante snimio je vlastiti film La Llorona.