Draugr, mrtvac iz islandskih saga

U islandskim sagama mrtvi su opasniji od živih. Junak se u njima bori s ljudima, ali najteže borbe vodi s mrtvacima koji izlaze iz grobnih humaka, sjede na svojim sjedalima, jašu po krovovima i ubijaju pastire. Kasniji istraživači takvo biće zovu draugr. Same sage tu riječ rabe rijetko, a češće govore o onome tko "hoda poslije smrti" ili o stanovniku humka.

Riječ draugr vjerojatno potječe od pragermanskog korijena sa značenjem "obmana" ili "privid", srodnog njemačkom Trug. Islandsko-engleski rječnik Cleasbyja i Vigfússona iz 1873. tumači je kao duha, osobito mrtvog stanovnika grobnog humka.

Mrtvac u humku

Prvi Grettirov susret s mrtvacem zbio se u Norveškoj, na otoku Haramsey. Ondje je, kako mu je ispričao seljak Audun, u velikom humku na rtu bio pokopan Kárr Stari, otac mjesnog poglavara. Otkad je umro, toliko je hodao otokom da su svi drugi seljaci otišli, pa je cijeli otok pripao njegovu sinu.

Grettir je raskopao humak do greda i spustio se unutra po užetu. U mraku i smradu napipao je konjske kosti, a zatim naslon visokog sjedala, na kojem je sjedio mrtvac. Oko njega bile su hrpe zlata i srebra. Kad je Grettir krenuo s blagom prema užetu, netko ga je čvrsto zgrabio. Hrvali su se dugo, prevrćući sve oko sebe, dok mrtvac nije pao na leđa. Grettir mu je mačem odsjekao glavu i položio je uz njegovo bedro. Kad se vratio do užeta, Auduna više nije bilo, pa se izvukao sam.

Glámr

Mnogo poznatija je priča o Glámru. Seljak Þórhallr imao je imanje u dolini Forsæludalur, koja se odvaja od Vatnsdalura na sjeveru Islanda. Pastiri mu nisu dugo izdržavali, jer bi stradali ili otišli, pa mu je zakonozborac Skapti preporučio Šveđanina Glámra: krupna, snažna čovjeka, sivih, izbuljenih očiju i vučje sive kose. Glámr nije htio ulaziti u crkvu, mrzio je crkveno pjevanje i nitko ga nije mogao podnijeti.

Na Badnjak je Glámr tražio da mu se donese jelo, iako se postilo, i otišao sa stadom. Navečer je udarila snježna oluja i nije se vratio. Kad su ga potražili, našli su ga mrtva na mjestu gdje je, kako se činilo, bila teška borba, "modra kao Hel i velika kao vol". Pokušali su ga odnijeti do crkve, ali ga konji nisu mogli pomaknuti, pa su ga pokopali ondje gdje je ležao i nabacali kamenje preko njega.

Uskoro se vidjelo da Glámr ne miruje. Ljudi koji su ga vidjeli padali su u nesvijest ili gubili razum. Noću je jahao po krovovima kuće toliko da ih je gotovo razbio, a zatim je hodao i danju i noću. Novi pastir nađen je na Božić mrtav kraj njegova groba, slomljena vrata i polomljenih kostiju. Ljudi su napustili imanje, a Glámr je pobio stoku i obilazio cijelu dolinu.

Tada je došao mladi Grettir. Prve dvije noći Glámr nije došao, ali mu je ubio konja. Treće noći ušao je u dvoranu, a Grettir, umotan u krzno, pustio ga je da ga pokuša izvući s klupe. Hrvali su se po cijeloj kući, lomeći sjedala, dok ga Glámr nije izvukao do vrata. Ondje se Grettir naglo upro nogama u kamen praga i bacio se na njega, pa je Glámr pao na leđa kroz vrata, probivši krov iznad njih, a Grettir na njega.

Vani je bila mjesečina, a oblaci su se razmicali. Upravo kad je Glámr pao, mjesec je izašao iz oblaka, a Glámr je pogledao uvis. Grettir je poslije govorio da ga ništa u životu nije toliko prestrašilo kao taj pogled. Ostao je bez snage, a mrtvac je progovorio. Rekao mu je da će zauvijek ostati jak koliko je sada, a ne jači, da će ga pratiti nesreća i ubojstva, da će biti odmetnik i živjeti sam, i da će uvijek vidjeti njegove oči pred sobom, pa će mu biti teško biti sam. Tada se Grettir pribrao, odsjekao mu glavu i položio je uz njegovo bedro, a s Þórhallrom ga je spalio i pepeo zakopao daleko od pašnjaka i putova.

Kletva se, kaže saga, ispunila. Grettir je postao odmetnik i ubijen je nakon gotovo devetnaest godina odmetništva, a od tada se bojao mraka i nije se usuđivao nikamo sam izaći noću. Na Islandu je ostala izreka da Glámr "posuđuje oči" onima koji vide stvari drukčije nego što jesu.

Mrtvi koji zaraze žive

U Sagi o ljudima s Eyrija svadljivi starac Þórólfr Hromonogi nakon smrti ubija pastire i stoku, a oni koji umru poslije viđeni su u njegovoj pratnji. U istoj sagi na imanju Fróðá utopljeni gospodar i njegovi ljudi svake večeri dolaze mokri u kuću i sjedaju uz vatru, a za njima i drugi pokojnici. Na savjet poglavice Snorrija godija, gospodarev sin Kjartan sudi im na vratima kuće, onako kako se sudilo živima, i pokojnici jedan po jedan odlaze. Svećenik zatim škropi kuću blagoslovljenom vodom.

Prema kasnijim islandskim običajima, mrtvima su se na prsa stavljale otvorene škare, palci nogu vezivali su se zajedno, a lijes se iz kuće iznosio tako da mrtvac ne vidi kamo ga nose. Istraživač Ármann Jakobsson upozorio je da su povratnici u sagama najčešće ljudi koji su i za života bili zli, na rubu zajednice ili nepopularni.

U kasnijoj norveškoj predaji draugr je postao morsko biće: duh utopljenog ribara koji nije pokopan u posvećenoj zemlji, s hrpom morske trave umjesto glave, koji plovi u pola čamca i najavljuje smrt onima koji ga ugledaju.