Vrykolakas, grčki povratnik

Na grčkim otocima i u selima kopna vjerovalo se da neki mrtvi ne nalaze mir. Povratnikom je, prema predaji, mogao postati onaj tko je izopćen iz Crkve, tko je umro pod kletvom roditelja, tko je živio grešno ili se bavio čarobnjaštvom, ili onaj tko je pokopan izvan posvećene zemlje. Britanski putopisac Henry Fanshawe Tozer zapisao je 1869. da je izopćenje najčešći i najvažniji uzrok.

Takav se mrtvac zvao vrykolakas. Riječ je posuđena iz bugarskog vărkolak, koji, kao i hrvatski vukodlak, izvorno znači čovjeka pretvorenog u vuka. U grčkoj predaji vučje značenje gotovo je nestalo, a ostao je mrtvac koji se vraća. Tijelo mu se ne raspada, nego naduje i pocrveni. Noću kuca na vrata i zove ukućane po imenu. Ako mu se ne odgovori, prolazi dalje, a tko otvori, umire za nekoliko dana i sam postaje povratnik. Zato su u nekim selima ljudi vrata otvarali tek na drugo kucanje. Vjerovalo se i da povratnik sjeda na usnule i guši ih, i da, za razliku od slavenskog vampira, više jede meso, osobito jetru, nego što pije krv.

Prvi zapisi na Zapadu

Prvi podrobni opisi za zapadne čitatelje potječu iz sredine 17. stoljeća. Vatikanski knjižničar grčkog podrijetla Leo Allatius pisao je o tim vjerovanjima 1645., a isusovački misionar François Richard 1657., u opisu otoka Santorinija. Obojica su priče uglavnom prihvaćala kao istinite. Mnogo je poznatiji postao opis putnika koji ih nije prihvaćao.

Joseph Pitton de Tournefort bio je francuski botaničar kojega je kralj Luj XIV. poslao na putovanje Levantom. Na prijelazu iz 1700. u 1701. našao se na Mikonosu, gdje je odsjeo u kući konzula, i ondje svjedočio događaju koji je opisao u trećem pismu svoga putopisa, objavljenog 1717.

Strah na Mikonosu

Seljak s Mikonosa, za života svadljiv i nagle naravi, ubijen je u polju, a nitko nije znao tko ga je ubio ni kako. Pokopan je u jednoj kapeli u gradu. Dva dana poslije po gradu se pričalo da ga noću viđaju kako žurno hoda, prevrće ljudima stvari, gasi svjetiljke i hvata ih s leđa. U početku su se tome smijali, ali kad su se počeli žaliti i ugledni ljudi, priču su prihvatili i svećenici. Služene su mise, a nakon nekoliko sastanaka uglednika, svećenika i redovnika odlučeno je da se, prema običaju, pričeka da prođe devet dana od ukopa.

Desetog dana služena je misa da se iz tijela istjera zlo, a zatim je tijelo iskopano. Gradski mesar izvadio mu je srce. Tournefort i njegovi suputnici stajali su posve blizu. Okupljeni su vikali "vrykolakas", neki su se kleli da je krv jarko crvena, a mesar da je tijelo još toplo. Kad su putnika upitali što misli, odgovorio je da je tijelo posve mrtvo, a da toplina i isparenja dolaze od raspadanja. Srce je spaljeno na obali.

Strah ipak nije prestao. Mrtvacu su pripisivali da noću tuče ljude, razbija vrata, pa i krovove, lupa prozorima, kida odjeću i prazni boce i bačve. Cijele su obitelji iz udaljenih dijelova grada donijele postelje na trg i ondje spavale, a imućniji su otišli na selo. Tri dana i tri noći išle su procesije, svećenici su postili, a ljudi su od kuće do kuće škropili vrata blagoslovljenom vodom i lijevali je mrtvacu u usta.

Tournefort je gradskim vlastima više puta rekao da bi u kršćanskim zemljama u takvoj prilici postavili noćne straže. Straže su doista uhvatile nekoliko skitnica koji su, kako on misli, sudjelovali u neredima, ali su ih pustili prerano, pa su dva dana poslije opet pili vino iz kuća koje su vlasnici noću ostavili prazne. Nad grobom su zabijeni goli mačevi, a jedan Albanac koji se zatekao na otoku savjetovao je da umjesto kršćanskih mačeva, čiji balčak ima oblik križa, uzmu turske sablje.

Na kraju je cijeli grad uglas zatražio da se mrtvac spali. Neke su se obitelji već pakirale za Siros ili Tinos. Vlasti su naredile da se tijelo odnese na rt svetog Jurja, gdje je pripremljena lomača s katranom i smolom, i ondje je spaljeno 1. siječnja 1701. Tournefort je plamen vidio vraćajući se s Delosa. Nakon toga više nije bilo pritužbi, a o mrtvacu su spjevane podrugljive pjesme. Nijedan svećenik nije htio biti na rtu dok je tijelo gorjelo, jer su se bojali da će ih biskup s Tinosa kazniti globom zbog spaljivanja bez njegova dopuštenja, a osmanske su vlasti, piše Tournefort, zajednici poslije naplatile visoku kaznu.

Od 18. do 20. stoljeća

Tournefort je pisao kao stranac i često podrugljivo, ali njegov opis pokazuje koliko je strah bio stvaran: zahvatio je cijeli otok, i najmudrije među otočanima. Kad se u 18. stoljeću u Europi raspravljalo o srpskim vampirima, grčki vrykolakas uvršten je među ista bića. Španjolski istraživač Álvaro García Marín upozorio je da je grčki povratnik u zapadnim knjigama bio poznat i prije slavenskog vampira.

Vjerovanje se zadržalo dugo. Britanski vicekonzul Charles Newton zabilježio je 1850-ih otočić kraj Lezbosa na koji su Grci pokapali one za koje su sumnjali da su povratnici, a arheolozi su u Mitileni pronašli dva groba sredovječnih muškaraca s dugim čavlima kroz vrat, zdjelicu i gležnjeve. Za vrijeme velike gladi 1941.–1942., kad je u okupiranoj Grčkoj umrlo oko 300.000 ljudi, groblja su bila prepuna, pa su mnoge obitelji morale pokapati svoje izvan njih. Za vjernike je to bila dodatna tuga, jer se vjerovalo da se pokopani izvan posvećene zemlje mogu vratiti.