Strigoi, rumunjski povratnik

U rumunjskim selima Transilvanije, Vlaške i Moldavije smrt nije uvijek značila mir. Za nekoga se vjerovalo da se nakon ukopa vraća, a za nekoga i da još za života noću izlazi iz tijela i čini zlo. Takve su zvali strigoi.

Riječ iz rimskog doba

Riječ strigoi potječe od latinskog strix ili striga. U kasnorimsko doba strix je bila noćna ptica zlog znamenja, najčešće sova, i biće koje žudi za ljudskim mesom i krvlju, osobito dječjom. Od istog korijena potječu talijanska strega, vještica, albanska shtriga i poljska strzyga, a srodna je i istarska riječ štrigon, kojom su mještani Kringe zvali Juru Granda. Nastavak -oi u rumunjskom riječ čini većom i grubljom, a rumunjski glagol a striga znači "vrištati".

Moldavski knez i učenjak Dimitrie Cantemir u opisu Moldavije s početka 18. stoljeća spominje strige kao vjerovanje Moldavaca i Transilvanaca, ali ih vidi više kao vještice i čarobnjake nego kao mrtvace koji piju krv. Navodi i staru kušnju vještica uranjanjem u vodu.

Živi i mrtvi strigoji

Rumunjski folkloristi 19. i 20. stoljeća razlikovali su nekoliko vrsta. Strigoaică je vještica. Živi strigoj, strigoi viu, čovjek je rođen pod određenim znakovima, a noću, dok mu tijelo spava, šteti drugima. Mrtvi strigoj, strigoi mort, najopasniji je: izlazi iz groba i muči svoju obitelj dok i ona ne pomre.

Strigojem je, prema predajama koje je 1882. zapisao Teodor Burada, mogao postati sedmi sin u nizu, onaj tko je živio grešno, tko je umro neoženjen ili se ubio, tko je pogubljen zbog krive prisege ili tko je umro od vještičje kletve. Živog strigoja, kažu, odaje ćela na tjemenu i to što ne jede češnjak ni luk i izbjegava tamjan. Pred blagdan svetog Andrije, 30. studenoga, strigoji spavaju vani.

Strigoji ne piju samo krv. Prema vjerovanju, oni kravama uzimaju mlijeko, pšenici snagu, ljudima zdravlje, zaustavljaju kišu i donose tuču. Ako je u selu suša, znači da neki strigoj ne da kiši da padne. Na Jurjevo, 23. travnja, mladići polijevaju djevojke vodom, da im strigoji ne naude i da ni same ne postanu strigoji.

Što je zapisala Emily Gerard

Emily Gerard, škotska spisateljica udana za austrijskog časnika, živjela je 1883.–1885. u Sibiuu (Hermannstadt) i Brașovu (Kronstadt). Godine 1885. objavila je esej o transilvanskim praznovjerjima, a 1888. knjigu Zemlja iza šume.

Kod nje je slika malo drukčija. Strigoji su, piše, nemirni duhovi pokojnika koji nisu zlonamjerni, ali njihovo pojavljivanje sluti bolest ili nesreću. Mnogo je zliji nosferatu, vampir, u kojega rumunjski seljak, piše ona, vjeruje kao u raj i pakao. Postoje živi i mrtvi vampiri, a svatko koga ubije vampir i sam to postaje nakon smrti.

Takav se, prema njezinu opisu, tjera otvaranjem groba i probadanjem tijela kolcem ili pucnjem iz pištolja u lijes. U najtvrdokornijim slučajevima odsijeca se glava, a usta pune češnjakom, ili se vadi srce, spaljuje i pepeo posipa po grobu. Pomaže i to da se na svaku godišnjicu smrti obiđe grob pušeći.

Gerard piše da gotovo nema sela bez starije žene, najčešće primalje, koja zna kako spriječiti da se mrtvac vrati. Obitelj je zove nakon smrti, a ona tijelo "smjesti" u lijes: zabije mu čavao u čelo, natrlja ga svinjskom mašću od svinje zaklane na svetog Ignacija, pet dana prije Božića, ili mu preko tijela položi trnovitu granu divlje ruže, da ne može izaći. Uz rođenje djeteta svatko baca kamen iza sebe govoreći "Ovo strigoju u čeljust", a dok dijete nije kršteno, pod jastuk mu se stavlja komad željeza ili metla.

Od sela do Drakule

Smatra se da je Bram Stoker čitao tekstove Emily Gerard i da je od nje preuzeo riječ nosferatu, koja se pojavljuje u Drakuli. Tako je selo iz Transilvanije, sa svojim strahovima od suše, bolesti i nemirnih mrtvih, ušlo u najpoznatiji roman o vampirima. Rumunjski strigoj, međutim, nije grof u dvorcu, nego susjed, rođak ili pokojnik iz istog sela, a strah od njega dio je brige za stoku, kišu i zdravlje obitelji.