Mercy Brown i vampirska panika u Novoj Engleskoj

U drugoj polovici 19. stoljeća Exeter na Rhode Islandu bio je mjesto koje se praznilo. Tlo je bilo kamenito, mladići su odlazili na zapad za boljom zemljom i u nove tvornice, a mnoga su imanja napuštena. Godine 1820. mjesto je imalo više od 2500 stanovnika, a 1892. samo 961. Obitelji koje su ostale borile su se i s bolešću koju su zvali sušica, a danas je zovemo tuberkuloza.

Sušica je u to doba bila najčešći uzrok smrti na sjeveroistoku Sjedinjenih Država i odnosila je gotovo četvrtinu svih umrlih. Bolesnik je mjesecima ili godinama kopnio, kašljao krv i gubio snagu, a često bi se nakon njega razboljeli i drugi ukućani. Robert Koch otkrio je uzročnika bolesti 1882., ali vijest do seoskih krajeva nije stigla brzo, a lijekovi su se pojavili tek 1940-ih. Folklorist Michael Bell to je sažeo ovako: bolest je napredovala tako da se činilo kao da nešto iz čovjeka isisava život i krv.

Mrtvi koji iscrpljuju žive

Iz toga je izraslo vjerovanje da jedan od umrlih članova obitelji, na neki način, nastavlja crpsti snagu iz bližnjih. Rješenje je bilo otvoriti grob i pogledati tijelo. Ako bi se činilo "svježim", osobito ako bi u srcu bilo tekuće krvi, smatralo se krivim. Ponegdje bi ga samo okrenuli licem prema dolje. Drugdje bi srce ili druge organe spalili, a bolesni bi udisali dim ili pili pepeo pomiješan s vodom.

Bell je, istražujući gradske knjige, groblja i stare novine, pronašao oko osamdeset takvih slučajeva, od kraja 18. stoljeća pa sve do Minnesote. Najstariji poznati spomen je pismo u novinama Connecticut Courant iz lipnja 1784., u kojem vijećnik Moses Holmes iz Willingtona upozorava na "nadriliječnika, stranca" koji je obiteljima savjetovao da iskopaju i spale mrtve. Velečasni Justus Forward iz Belchertowna u Massachusettsu, koji je izgubio tri kćeri, 1788. dao je otvoriti grob jedne od njih, nadajući se da će spasiti preostale. U Vermontu su takvi obredi bili i javni: 1817. otac Fredericka Ransoma iz South Woodstocka dao je spaliti srce svoga sina, studenta koji je umro od sušice.

Riječ vampir nisu koristile obitelji, nego novine i ljudi izvana. Bell je upozorio da nijedan vjerodostojan zapis ne opisuje mrtvaca koji izlazi iz groba i siše krv. Ono što su ljudi činili bila je posljednja nada, a ne lov na čudovišta.

Obitelj Brown

George Brown i njegova žena Mary Eliza imali su malo imanje na istočnom rubu Exetera. Mary Eliza umrla je od sušice u prosincu 1883., a najstarija kći Mary Olive, krojačica od dvadeset godina, u lipnju 1884. Na njezin je pogreb, prema mjesnim novinama, došlo cijelo mjesto, a pjevala se pjesma koju je sama izabrala.

Nekoliko godina poslije razbolio se i sin Edwin, prodavač u trgovini, i otišao u Colorado Springs u nadi da će mu ondje biti bolje. Kći Mercy Lena, koju su ukućani zvali Lena, bila je dijete kad su joj umrle majka i sestra. Razboljela se gotovo deset godina poslije, naglo, a liječnik je ocu rekao da joj više ne može pomoći. Umrla je u siječnju 1892., u dobi od devetnaest godina. U to se vrijeme Edwin, kojemu se nakratko bilo popravilo, vratio kući teško bolestan.

Neki susjedi, vjerojatno u strahu i za vlastite obitelji, došli su Georgeu s prijedlogom: možda jedna od triju pokojnica nije posve mrtva i iscrpljuje Edwina. Ako se pronađe i uništi, Edwin bi mogao ozdraviti. Prema novinama Providence Journal, George u to nije vjerovao, ali je pristao da bi umirio susjede.

Jutro 17. ožujka 1892.

Ujutro 17. ožujka 1892. skupina muškaraca otvorila je grobove, a nazočili su obiteljski liječnik Harold Metcalf i dopisnik Providence Journala. George nije došao. Ostaci majke i starije kćeri bili su, nakon gotovo deset godina, onakvi kakve bi se očekivalo. Lena je bila pokopana tek nekoliko mjeseci, i to zimi. Liječnik je zapisao da je stanje tijela uobičajeno za to vrijeme i upozorio da su joj pluća bila zahvaćena tuberkulozom. Mještani su ipak učinili ono zbog čega su došli: srce i jetru spalili su na obližnjoj stijeni, a pepeo dali Edwinu. Edwin je umro manje od dva mjeseca kasnije.

George Brown nikad nije obolio od sušice i živio je među istim susjedima do 1922. Folklorist Bell vidi u tome ključ priče: u maloj zajednici, u kojoj se bolest lako širila, otvaranje groba bilo je i javni znak da je obitelj učinila sve što je mogla, i da nijedan kamen nije ostao neprevrnut.

Kako je priča otišla u svijet

Zbog dopisnika Providence Journala slučaj je dospio u novine, a antropolog George Stetson 1896. objavio je u časopisu American Anthropologist članak o tim vjerovanjima u Novoj Engleskoj. Isječak o vampirima Nove Engleske iz njujorških novina iz 1896. pronađen je među papirima Brama Stokera, a Drakula je izašao 1897. Neki istraživači u liku Lucy, mlade žene čiji se grob u romanu otvara uz liječnika, vide trag Lenine priče, dok drugi smatraju da vijesti nisu mogle stići na vrijeme utjecati na rukopis. Lenin slučaj spominje i H. P. Lovecraft u priči Izbjegavana kuća.

Godine 1990. djeca su u Griswoldu u Connecticutu, kraj šljunčare, naišla na staro obiteljsko groblje. Državni arheolog Nick Bellantoni pronašao je ondje grob muškarca iz 1830-ih, kojega su po mjedenim čavlićima na lijesu nazvali "J. B.". Kosti su mu, otprilike pet godina nakon smrti, bile premještene, a analiza je pokazala da je bolovao od tuberkuloze ili slične bolesti pluća. Paul Sledzik i Bellantoni objavili su 1994. da je to prvi arheološki potvrđen trag ovog vjerovanja.

Lena Brown počiva na groblju iza baptističke crkve Chestnut Hill, uz brata i oca. Njezin nadgrobni kamen više je puta ukraden, pa je danas pričvršćen željeznom trakom, a posjetitelji ostavljaju darove. Potomci obitelji i danas žive u Exeteru i čuvaju pokrivač koji je Lena sašila od komadića tkanine, možda od starih haljina svoje majke i sestre.