Džini

Kad muslimani govore o džinima, ne govore o bajci. Hrvatska enciklopedija džina definira kao nevidljivo duhovno biće koje je u islamu razumno i odgovorno za svoja djela. Vjernici ih smatraju stvarnim stvorenjima, koja žive u istom svijetu kao i ljudi, ali ih ljudi obično ne vide. Riječ potječe iz arapskog korijena koji znači skriti se ili biti skriven.

U hrvatskom jeziku riječ džin ima i drugo značenje: div, gorostas. To je značenje stiglo preko turskog, iz istog arapskog izvora, kao trag priča o moćnim bićima koja mogu narasti do neba.

Prije objave

Arapi su vjerovali u džine i prije Muhameda. O tome svjedoče i Kur'an i predislamsko pjesništvo. Vjerovalo se da žive na pustim mjestima i u pustinji, a ljudi su od njih tražili zaštitu. Vjerovalo se da džini nadahnjuju pjesnike, gatare i mudrace, pa su pjesnici ponekad govorili o svom pratiocu iz svijeta džina. Hassan ibn Thabit, koji je poslije prihvatio islam i postao poznat kao "Prorokov pjesnik", svog je pratioca nazivao bratom iz džina.

Dio Arapa džine je štovao kao božanstva. Istraživači ih uspoređuju s bićima zvanim gennaye, koja su štovana u Palmiri, a u Palmiri i Baalbeku riječi za džina i boga ponekad su se koristile kao istoznačnice. Pisac al-Džahiz u 9. stoljeću opisao je kako su predislamski Arapi zamišljali džine kao društvo podijeljeno na plemena, nalik arapskom.

Što o njima kaže Kur'an

Islam je džine zadržao, ali im je dao novo mjesto. Prema Kur'anu, Bog je čovjeka stvorio od zemlje, a džine od plamena bez dima (55:15), i to prije ljudi (15:27). Džini i ljudi stvoreni su zato da služe Bogu (51:56). Kao i ljudi, džini imaju slobodnu volju: mogu vjerovati ili ne vjerovati, činiti dobro ili zlo.

Kur'an osuđuje predislamska vjerovanja. U jednom ajetu stoji da su neki ljudi džine pripisivali Bogu kao druge, iako ih je on stvorio (6:100). U suri Al-Džinn piše da su se neki ljudi utjecali džinima, a to im je samo povećalo grijeh (72:6). Vjernik se, prema islamskom učenju, za zaštitu obraća samo Bogu; posljednja sura Kur'ana, An-Nas, moli za zaštitu od šaputanja koje dolazi od džina i od ljudi.

Najpoznatiji kur'anski prizor s džinima opisan je u suri Al-Ahqaf i na početku sure Al-Džinn. Skupina džina slušala je kako Muhamed uči Kur'an, rekla "Slušajte!" i potom se vratila svome narodu kao opominjači (46:29). U suri Al-Džinn oni sami govore da su čuli čudesan Kur'an koji upućuje na pravi put, i da su povjerovali (72:1–2). Dalje kažu: među nama ima čestitih i onih koji to nisu, išli smo različitim putovima (72:11).

Kur'an spominje džine i u priči o Sulejmanu, poslaniku Salomonu. Džini su radili za njega, a jedan moćni džin, ifrit, ponudio mu je da donese prijestolje kraljice od Sabe prije nego što se Sulejman digne sa svog mjesta (27:39). Kad je Sulejman umro, džini to nisu primijetili sve dok mu jedna životinjica nije izgrizla štap i on pao. Tada su, kaže Kur'an, shvatili da ne znaju skriveno, jer bi inače prestali s teškim radom (34:14). Za muslimane je to pouka da džini nisu sveznajući.

O Iblisu, koji se nije htio pokloniti Adamu, Kur'an kaže da je bio od džina (18:50). Hrvatska enciklopedija navodi da se u kasnijoj tradiciji zli džini nazivaju šejtanima, a Iblis je njihov predvodnik.

Boca s olovnim čepom

Uz vjerovanje živjele su i priče. U islamskom svijetu nastale su enciklopedije o čudesima stvorenja, poput djela Zakarije al-Qazwinija iz 13. stoljeća, u kojima su džini opisani i naslikani uz ljude, životinje i zvijezde. Na minijaturama često stoje uz Sulejmana, kao njegova vojska ili dvor.

U zbirci Tisuću i jedna noć džini su postali junaci pripovijesti. U priči o ribaru, kako ju je u 19. stoljeću preveo Edward William Lane, siromašni ribar mrežom izvuče posudu zatvorenu olovnim čepom sa Sulejmanovim pečatom. Kad je otvori, iz nje se digne dim i pretvori se u golemog ifrita. Ifrit pripovijeda da je stotinama godina čekao spasitelja: najprije se zakleo da će ga obogatiti, zatim da će mu otvoriti blaga zemlje, pa da će mu ispuniti tri želje, a na kraju, u bijesu, da će ga ubiti. Ribar ga lukavo upita kako je tako velik mogao stati u tako malu posudu, i kad se ifrit da nagovoriti da to pokaže, ribar ponovno zatvori čep.

Francuski orijentalist Antoine Galland od 1704. do 1717. objavio je zbirku na francuskom u dvanaest svezaka. Godine 1709. upoznao je Hannu Diyaba, kršćanina iz Alepa, koji mu je ispričao još četrnaest priča, a među njima su Aladin i Ali Baba, za koje nije poznat arapski rukopis stariji od Gallandova izdanja. Aladinov džin iz svjetiljke otišao je odatle u europske bajke, kazalište i film, a francuska riječ génie, od latinskog genius, postala je ime za džina u zapadnim jezicima.

Između vjere i bajke stoji velika razlika. Džin iz svjetiljke, koji ispunjava tri želje, lik je iz književnosti. Džini iz Kur'ana za mnoge su muslimane i danas dio stvarnosti, o kojoj uče iz svetog teksta i predaje, a ne iz priča.