Megalitski hramovi Malte

Malta i susjedni Gozo mali su vapnenački otoci između Sicilije i Afrike. Prvi zemljoradnici naselili su ih u ranom neolitiku, vjerojatno doplovivši sa Sicilije, i donijeli sa sobom žitarice, ovce, koze i goveda. Nekoliko stoljeća kasnije, oko 3600. pr. Kr., njihovi su potomci počeli graditi ono po čemu su otoci danas poznati: kamene hramove kakvih nema nigdje drugdje.

Mjesto divova

Ġgantija stoji na rubu visoravni kod sela Xagħra na Gozu. Riječ je o dva hrama jedan uz drugi, okružena zajedničkim zidom, i o pročelju trećeg koji nikad nije dovršen. Južni, stariji i bolje sačuvani hram podignut je oko 3600. pr. Kr. i ima pet polukružnih prostorija. Zidovi su visoki do šest metara. Vanjski su građeni od tvrdog koraljnog vapnenca, a unutarnji dijelovi, vrata, oltari i ukrasne ploče od mekšeg globigerinskog vapnenca.

Ime Ġgantija dolazi od malteške riječi za diva. Prema predaji s Goza, hramove je sagradila divovska žena Sansuna, koja se hranila samo bobom i medom i koja je kamenje nosila s djetetom na ramenu. Hramovi su bili poznati stoljećima, a 1827. zapovjednik Goza dao je očistiti nalazište. Zemlja i nalazi bačeni su bez pregleda. Ono što je tada izgledalo, sačuvano je samo na slikama njemačkog umjetnika Charlesa Fredericka de Brocktorffa, koji je nalazište naslikao u to vrijeme, sa spiralnim ukrasima koji su danas gotovo nestali.

Hramovi u istom obliku

Na Malti se nalaze i hramovi Ħaġar Qim i Mnajdra na obali okrenutoj Africi, Tarxien kraj Velike luke te Ta' Ħaġrat i Skorba. Iako su građeni tijekom tisuću godina, imaju sličan tlocrt: ulaz kroz kameni okvir od dva uspravna i jednog ležećeg bloka vodi u hodnik, a s obje strane otvaraju se polukružne prostorije, tri, četiri, pet ili šest. Najsloženiji je Tarxien, s bogatim reljefima spirala i životinja.

U hramovima su pronađeni kipovi zaobljenih ljudskih likova, koji se popularno nazivaju "debelim damama", iako im spol često nije jasno prikazan. Neki istraživači u njima vide štovanje božice plodnosti, a drugi upozoravaju da to tumačenje nije dokazano. Pronađene su i životinjske kosti, posude i ognjišta, što upućuje na obrede s gozbama. Južni hram Mnajdre okrenut je prema izlasku sunca u vrijeme ravnodnevica, kao i Ġgantija.

Grad mrtvih pod gradom

Godine 1902. radnici koji su u Paoli, kraj Vallette, kopali spremnike za vodu za nove kuće probili su strop podzemne prostorije. Pokušali su to prikriti, ali otkriće je ubrzo postalo poznato. Iskapanja je od 1903. vodio isusovac Manuel Magri, no on je 1907. umro, a njegovo izvješće je izgubljeno. Dio sadržaja tada je iznesen i bačen bez bilježenja. Rad je nastavio malteški arheolog Themistocles Zammit.

Hipogej Ħal Saflieni isklesan je u mekom vapnencu u tri razine koje se spuštaju desetak metara pod zemlju. Prostorije su povezane stubama i prolazima, a neke oponašaju pročelja nadzemnih hramova, s isklesanim stupovima i nadvratnicima. Na stropovima su crvenim okerom naslikane spirale i saće. Arheolozi procjenjuju da su u hipogeju pokopani ostaci oko 7000 ljudi. Ondje je pronađen i mali glineni kip žene koja leži na boku, poznat kao "Spavačica".

Jedna prostorija, nazvana Proročištem, ima udubinu u zidu koja pojačava duboke glasove, pa se izgovorena riječ čuje kroz cijeli kompleks. Istraživanja akustike iz 2010-ih izmjerila su ondje snažne rezonancije, a neki autori tvrde da su graditelji namjerno stvarali zvuk koji utječe na stanje svijesti. Drugi istraživači smatraju da je rezonancija posljedica oblika prostorije i da je pitanje namjere otvoreno.

Tvrdnje o divovima i lubanjama

Oko hipogeja su nastale i druge priče. Pisci alternativnih teorija tvrde da su neke lubanje iz hipogeja neobično izdužene i da su nakon iskapanja nestale iz muzeja, te ih povezuju s nekim drugim narodom ili nadnaravnim bićima. Kruži i priča o skupini djece koja je navodno nestala u podzemnim hodnicima, ali za nju nema potvrde u zapisima. Drugi pak u hramovima vide ostatke Atlantide ili djelo divova iz predaje.

Arheolozi ističu da su lubanje iz hipogeja pohranjene u Nacionalnom muzeju arheologije u Valletti i da su nalazi s hramova usporedivi s nalazima drugih zemljoradničkih zajednica toga doba. Istraživanja koja su vodili Caroline Malone i Simon Stoddart, osobito na podzemnom groblju u Xagħri na Gozu, pokazala su kako su zajednice pokapale mrtve, slavile gozbe i kako su se hranile.

Oko 2500. pr. Kr. gradnja hramova prestaje, a otoke ubrzo naseljavaju ljudi koji spaljuju mrtve i koriste broncu. Zašto je stara kultura nestala, ne zna se: spominju se suše, iscrpljivanje tla, bolesti i dolazak novih stanovnika. Ġgantija je 1980. upisana na UNESCO-ov popis svjetske baštine, a 1992. popis je proširen na još pet hramova. Hipogej je na popisu od 1980. i danas ga smije posjetiti samo ograničen broj ljudi dnevno, kako bi se sačuvala osjetljiva mikroklima.