Newgrange

Rijeka Boyne vijuga kroz zelene brežuljke sjeverno od Dublina. Na jednom zavoju, osam kilometara zapadno od grada Droghede, nalazi se krajolik koji se na irskom naziva Brú na Bóinne, "palača na Boyneu". U njemu su tri velika humka s hodnicima, Knowth, Dowth i Newgrange, i desetci manjih grobnica, kamenih krugova i ograđenih prostora iz mlađeg kamenog doba. Zajedno su od 1993. na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine.

Humak od dvjesto tisuća tona

Newgrange je okrugli humak promjera oko 85 i visine oko 12 metara, načinjen od naizmjeničnih slojeva zemlje i kamena. Procjenjuje se da sadrži oko 200 000 tona materijala. Rub mu okružuje 97 velikih ležećih kamenova, od kojih su mnogi ukrašeni urezanim spiralama, krugovima i cik-cak crtama. Najpoznatiji je kamen ispred ulaza, dug oko tri metra, s trostrukom spiralom.

S jugoistočne strane ulaz vodi u hodnik dug oko 19 metara, obložen uspravnim kamenim pločama. Hodnik se blago uspinje i završava odajom u obliku križa, s tri bočne niše i stropom od preklopljenih kamenih ploča visokim šest metara, koji nakon pet tisuća godina još ne propušta vodu. U nišama su ležale velike kamene posude, a u odaji su pronađene spaljene i nespaljene ljudske kosti.

Graditelji su kamen skupljali u širokom krugu. Bijeli kvarc za pročelje donesen je iz planina Wicklow, pedesetak kilometara južno, a tamni kamenovi iz planina Mourne, pedesetak kilometara sjeverno. Kamene ploče hodnika i ruba nisu vađene iz kamenoloma nego skupljene na površini, a dio ih je možda dopremljen morem i uzvodno rijekom.

Mjesto bogova

Kad je gradnja grobnica s hodnicima prestala, Newgrange je postupno propadao, ali nije zaboravljen. U srednjovjekovnim irskim pričama humak je dom bića iz naroda Tuatha Dé Danann, osobito boga Dagde i njegova sina Aengusa. Jedna priča kaže da je Dagda zaustavio Sunce na nebu jedan dan, kako bi prikrio da je s božicom rijeke Boann začeo sina. Neki istraživači tu priču povezuju sa solsticijem, jer i sama riječ "solsticij" znači "zastoj Sunca".

Godine 1699. sluge zemljoposjednika Charlesa Campbella kopali su humak tražeći kamen za gradnju i otkrili ulaz. Velški starinar Edward Lhwyd, koji je tada bio u blizini, opisao je hodnik i odaju. Sljedećih stoljeća dolazili su brojni posjetitelji, a neki su svoja imena urezali u kamen. Država je spomenik preuzela 1882.

Zraka u prosincu

Prvo sustavno iskapanje vodio je arheolog Michael O'Kelly sa Sveučilišta u Corku od 1962. do 1975. Iznad ulaza pronašao je neobičan pravokutni otvor, takozvani krovni prozor. Prema mjesnoj predaji, sunce je na neki dan zimi ulazilo u grobnicu. O'Kelly je to odlučio provjeriti i ujutro 21. prosinca 1967. stajao je sam u odaji kad je zraka sunca kroz krovni prozor prošla cijelim hodnikom i osvijetlila pod.

Pojava traje oko sedamnaest minuta, a počinje nekoliko minuta nakon izlaska sunca. Hodnik se uspinje, pa svjetlo ne bi moglo doprijeti do odaje kroz sama ulazna vrata, nego samo kroz krovni prozor. Zbog sporih promjena nagiba Zemljine osi zraka danas ne doseže stražnji zid odaje, kako je vjerojatno dosezala prije pet tisuća godina. Svake godine održava se izvlačenje: od desetaka tisuća prijavljenih šezdeset osoba dobije priliku pratiti zoru u odaji, ako ne bude oblačno.

Obnova koja dijeli struku

Nakon iskapanja O'Kelly je obnovio pročelje. Ispred ulaza pronašao je debeli sloj bijelog kvarca i sivih oblutaka i zaključio da je kamenje palo s okomitog zida iznad rubnih kamenova. Takav zid je i sagradio, uz betonsku potporu. Neki arheolozi smatraju da je obnova pretjerana i da graditelji nisu mogli podići tako strm zid. Drugi, među njima Robert Hensey, ističu da slično pročelje postoji kod grobnica u Bretanji i da su graditelji kvarc donijeli izdaleka upravo zato da bi ga se vidjelo.

Godine 2016. jedan je arheolog ustvrdio da je krovni prozor izmislio O'Kellyjev tim. Drugi irski arheolozi odgovorili su da je otvor fotografiran već početkom 20. stoljeća i da je zabilježen u crtežima s iskapanja.

Kosti u odaji

Ljudski ostaci iz odaje dugo su bili jedini trag o tome tko je ondje pokopan. Godine 2020. tim genetičarke Lare Cassidy s Trinity Collegea u Dublinu objavio je u časopisu Nature analizu genoma muškarca čija je lubanja pronađena u najukrašenijoj niši. Njegovi su roditelji bili rođaci u prvom koljenu, najvjerojatnije brat i sestra. Takvi brakovi u starim su društvima poznati gotovo samo kod vladarskih obitelji, primjerice u starom Egiptu i kod Inka, pa autori smatraju da je Newgrange gradila zajednica s nasljednom elitom. Isti su autori pronašli i daljnje rođake tog muškarca u drugim velikim grobnicama na zapadu Irske.

Zašto su graditelji uložili toliki trud u zraku svjetla, ne zna se. Jedni Newgrange vide kao grobnicu predaka u koju se Sunce vraća na najtamniji dan, drugi kao svetište ili kalendar. Slične, iako manje precizne, usmjerenosti imaju i druge grobnice s hodnicima u Irskoj i Britaniji.