Jeruzalemski sindrom

Za tri velike religije Jeruzalem nije običan grad. Za vjernike je to mjesto Hrama, Kristove muke i uskrsnuća te Muhamedova noćnog putovanja. Milijuni ljudi dolaze u njega s nadom, molitvom i očekivanjem koje su možda nosili cijeli život. Za ogromnu većinu posjet ostaje duboko vjersko iskustvo. Za vrlo malen broj ljudi on postaje i nešto drugo.

Hodočasnici kroz stoljeća

Opisi posjetitelja koje je Jeruzalem duboko potresao postoje od srednjeg vijeka. Engleska mističarka Margery Kempe, koja je hodočastila u Svetu zemlju početkom 15. stoljeća, u svojoj je knjizi opisala kako je na Kalvariji pala na tlo i plakala i vikala tako da su se ljudi oko nje zgražali. Dominikanac Felix Fabri, koji je u Jeruzalem putovao krajem 15. stoljeća, pisao je o hodočasnicima koji su se u svetom gradu ponašali neobično. U 19. stoljeću putopisci su spominjali "jeruzalemsku groznicu", a pojedinci su dolazili s uvjerenjem da su pozvani najaviti kraj svijeta.

Jeruzalemski psihijatar Heinz Herman, jedan od osnivača suvremene psihijatrije u Izraelu, 1930-ih je prvi takve slučajeve klinički opisao. Pojava je ime dobila poslije, kad su psihijatri bolnice Kfar Shaul, koja prima turiste s psihičkim teškoćama, počeli sustavno bilježiti svoje bolesnike.

Bijela halja od hotelske plahte

Godine 2000. skupina psihijatara predvođena Yairom Bar-Elom objavila je u časopisu British Journal of Psychiatry rad u kojem su na temelju bolesnika iz Kfar Shaula podijelili sindrom u tri vrste. U prvu su svrstali ljude koji su već prije imali psihotičnu bolest i došli u Jeruzalem s uvjerenjem da tamo moraju izvršiti neku zadaću. U drugu ljude s neobičnim, ali ne nužno bolesnim idejama o Jeruzalemu, često kao dio male vjerske skupine. Treća vrsta, najpoznatija, trebala je obuhvatiti ljude bez ikakve ranije duševne bolesti, kod kojih bi se stanje javilo tek u gradu.

Za tu treću vrstu opisali su tijek koji se, prema njihovim riječima, ponavljao. Posjetitelj najprije osjeća nemir i napetost, a zatim se želi odvojiti od obitelji ili skupine i sam obilaziti grad. Opsjedne ga čistoća: kupa se, reže nokte. Od hotelske plahte napravi dugu bijelu halju, pjeva psalme ili vjerske pjesme, a zatim odlazi na neko sveto mjesto i ondje drži propovijed, često pozivajući ljude na mirniji i jednostavniji život. Prema Bar-Elu i suradnicima, takvo bi stanje prošlo za nekoliko dana do nekoliko tjedana, osobito kad osoba napusti grad.

Koliko ih je

U razdoblju od 1980. do 1993. u Kfar Shaul je upućeno oko 1200 turista s teškim psihičkim stanjima vezanima uz Jeruzalem, od kojih je 470 zadržano u bolnici, prosječno četrdesetak godišnje. U istom razdoblju grad je godišnje posjećivalo nekoliko milijuna turista. Bar-El i suradnici opisali su 42 slučaja treće vrste u trinaest godina.

Pred 2000. godinu psihijatri su strahovali da će ih biti mnogo više, jer se očekivalo da će dolazak novog tisućljeća privući ljude koji očekuju kraj svijeta. Broj hospitalizacija malo je porastao, ali onoliko koliko je porastao i broj turista. Najavljeni val nije došao.

Spor među psihijatrima

Psihijatri Moshe Kalian i Eliezer Witztum, koji su i sami radili s bolesnicima u Jeruzalemu, oštro su se usprotivili opisu treće vrste. Upozorili su da su gotovo svi turisti s tim tegobama bili duševno bolesni i prije dolaska, te da Bar-El i suradnici nisu pokazali da su ljudi iz treće skupine prije putovanja bili zdravi. Dodali su da udio oboljelih među posjetiteljima nije veći nego u drugim gradovima i da slično ponašanje postoji i na drugim svetim mjestima, poput Rima i Meke.

Prema tom gledištu, Jeruzalem ne izaziva bolest, nego daje sadržaj i pozornicu bolesti koja već postoji: osoba s psihozom vjerskog sadržaja putuje upravo onamo gdje se njezine ideje čine najvažnijima. Zagovornici zasebnog sindroma odgovaraju da su neki bolesnici doista bili bez ikakvih ranijih tegoba i da se snažan susret s mjestom koje nosi toliko značenja može prelomiti u nekoliko dana. Jeruzalemski sindrom nije naveden ni u jednom službenom psihijatrijskom priručniku.