Pariški sindrom

Pariz je za mnoge ljude više od grada. U filmovima, reklamama i časopisima on je mjesto ljubavi, mode i umjetnosti, u kojem su ulice čiste, konobari ljubazni, a prolaznici izgledaju kao manekeni. Stvarni Pariz ima i gužve, buku, smeće, džeparoše i ljude koji se nikamo ne žure ugoditi strancu. Za većinu posjetitelja ta razlika ostane tek razočaranje. Za neke postane nešto teže.

Razočaranje starije od imena

Razočaranje Parizom nije novo. Jean-Jacques Rousseau u Ispovijedima je opisao svoj prvi dolazak u grad 1732. Očekivao je mramorne palače i raskošne ulice, a ulazeći kroz siromašno predgrađe vidio je prljave uličice, crne kuće i prosjake. Pisao je da mu sva kasnija raskoš nije izbrisala taj prvi dojam. Engleski liječnik Thomas Browne još je u 17. stoljeću napisao da čovjek slabe glave ne bi trebao biti zaljubljen u Veneciju ili Pariz.

Psihijatar iz Sainte-Anne

Hiroaki Ota bio je japanski psihijatar koji je radio u Parizu, u velikoj psihijatrijskoj bolnici Sainte-Anne. Među bolesnicima su mu dolazili i Japanci koji su u Parizu boravili ili ga posjećivali, a koji su se nakon dolaska naglo počeli osjećati loše. Bili su tjeskobni, nisu mogli spavati, osjećali su da ih okolina mrzi, prezire ili progoni, a neki su imali i prolazne halucinacije. Ota je pojavi dao ime, a 1991. u Japanu je objavio knjigu Pari shōkōgun, Pariški sindrom.

Godine 2004. Ota je s francuskim kolegama u stručnom časopisu Nervure opisao kako se bolnica brine za takve bolesnike i što bi moglo pokretati tegobe. Naveli su jezičnu prepreku, jer malo japanskih turista govori francuski. Zatim razliku između japanske uljudnosti i neposrednijeg, ponekad grubljeg pariškog ophođenja, osjećaj izgubljenosti kod ljudi naviklih živjeti u skupini, umor od dugog putovanja i promjene vremenske zone. Kao najvažnije su istaknuli razliku između idealiziranog Pariza i stvarnog grada.

Brojke iz novina

Sindrom je postao poznat izvan medicine 2006. Britanski BBC izvijestio je da se svake godine do dvanaest japanskih turista razboli od pariškog sindroma, uglavnom žene u tridesetima, te da je japansko veleposlanstvo te godine četvero ljudi vratilo u Japan uz liječničku pratnju. Spominjala se i posebna dežurna telefonska linija veleposlanstva. Iste je godine službenica veleposlanstva za list The Guardian rekla da je slučajeva dvadesetak godišnje.

Kasnije su se izjave počele razilaziti. Veleposlanstvo je zanijekalo da ima posebnu liniju za takve slučajeve, a 2011. izjavilo je i da ne vraća svoje državljane zbog pariškog sindroma, suprotno onome što su pisali mediji. Psihijatar Youcef Mahmoudia iz pariške bolnice Hôtel-Dieu iste je godine rekao da od pedesetak "patoloških putnika" koje bolnica godišnje primi, troje do petero dolazi iz Japana. Ako je tako, Japanci nisu ni većina takvih bolesnika.

Što se zapravo dokazalo

Pariški sindrom nije naveden u psihijatrijskim priručnicima i nema istraživanja koja bi brojala slučajeve na velikom uzorku. Postoje Otini opisi bolesnika, nekoliko stručnih članaka i mnogo novinskih napisa koji se često pozivaju jedni na druge. U Pariz svake godine dolazi oko milijun japanskih turista, pa je i dvadesetak slučajeva godišnje vrlo malen udio.

Psihijatri uglavnom smatraju da je riječ o poznatoj pojavi, psihičkoj krizi na putovanju, koja se može javiti bilo kome i bilo gdje, osobito kod ljudi koji su već imali teškoće. Mahmoudia ju je opisao kao poremećaj vezan uz putovanje, a ne kao bolest putnika iz jedne zemlje. U preglednom poglavlju iz 2016. psihijatri Eliezer Witztum i Moshe Kalian obradili su ga zajedno s jeruzalemskim sindromom, kao primjer stanja u kojem susret s mjestom snažnog značenja pokrene krizu kod osjetljivih ljudi.

Ime je ipak ostalo, i proširilo se. Novinski napisi kasnije su opisivali i kineske turiste razočarane Parizom, a pojava se redovito uspoređuje sa Stendhalovim sindromom u Firenci, u kojem tegobe pokreće ne razočaranje, nego preplavljenost ljepotom.