Oblaci Morning Glory

Burketown je gradić od nekoliko stotina stanovnika na ravnici blizu obale zaljeva Carpentaria, na sjeveru australske savezne države Queensland. Između kraja rujna i početka studenoga ondje se rano ujutro, prije izlaska Sunca, ponekad pojavi neobičan prizor. S mora se približava golem oblak u obliku valjka, kao da se po nebu kotrlja beskrajna bijela cijev. Ponekad je sam, a ponekad iza njega slijedi drugi, treći, pa i deseti.

Takav oblak može biti dug i do tisuću kilometara, visok kilometar ili dva, a donji mu je rub tek stotinjak metara iznad tla. Kreće se brzinom od deset do dvadeset metara u sekundi. Kad prolazi, naglo zapuše vjetar, tlak zraka skoči, a nakon nekoliko minuta sve se smiri. Kad oblak dođe nad kopno, gdje je zrak suši, brzo se raspadne.

Od starosjedilaca do pilota

Starosjedilački narod Garrwa, koji živi u tom kraju, oblak poznaje odavno i naziva ga kangólgi. U znanstvenim zapisima prvi se put pojavljuje 1942., kad su ga opisali piloti Kraljevskog australskog ratnog zrakoplovstva.

U Burketown svake jeseni dolaze piloti jedrilica. Ispred oblaka zrak se snažno diže, pa jedrilica može na njemu jedriti satima, kao surfer na valu. Ljubitelji tog sporta prozvali su ga najvećim valom na planetu. Pritom je velik dio tih valova slabo oblikovan ili prođe dalje od grada, pa neke godine dobro razvijenih oblaka gotovo i nema.

Val koji nosi oblak

Meteorolog Reg Clarke sa Sveučilišta u Melbourneu počeo je pojavu proučavati početkom sedamdesetih. S kolegama Rogerom Smithom i Davidom Reidom objavio je 1981. opsežan rad u časopisu Monthly Weather Review, u kojem su Morning Glory opisali kao osamljeni val u donjem dijelu atmosfere, srodan valovima koje fizičari zovu solitonima: valovima koji putuju velike udaljenosti bez promjene oblika.

Njihovo objašnjenje polazi od zemljopisa. Na istoku zaljeva nalazi se poluotok Cape York, dovoljno širok da se danju na obje njegove strane stvore morski povjetarci. Jedan puše s Koraljnog mora na istoku, drugi iz zaljeva na zapadu. Iznad hrpta poluotoka oni se sudare, zrak se diže i stvara se niz oblaka. Noću se nad zaljevom stvori tanak sloj hladnog zraka ispod toplijeg, a zrak koji se spušta s poluotoka u njemu pokrene val. Taj val putuje preko zaljeva prema jugozapadu. Na njegovu prednjem dijelu zrak se diže i hladi, vlaga se zgušnjava u oblak, a na stražnjem dijelu zrak se spušta i oblak isparava. Oblak tako izgleda kao da se kotrlja, iako se zapravo neprestano stvara sprijeda i nestaje straga.

Kasniji radovi Rogera Smitha i drugih pokazali su da postoji više vrsta takvih valova. Neki dolaze s istoka, iz smjera Cape Yorka, a drugi s juga, povezani s hladnim frontama koje prelaze središnju Australiju. Mjesni stanovnici kažu da će se oblak vjerojatno pojaviti kad je vlaga velika i kad je prethodnog dana puhao jak morski povjetarac.

I drugdje, ali rijetko

Slični oblaci u obliku valjka povremeno su opaženi i drugdje: nad središnjim dijelom SAD-a, u Kanadi, nad La Mancheom, kraj Berlina i Münchena, na istoku Rusije i u drugim obalnim krajevima Australije. Nigdje se, međutim, ne pojavljuju tako redovito kao nad zaljevom Carpentaria. Opaženi su i kraj otoka Sable jugoistočno od Nove Škotske, nad Cape Codom i nad Kalifornijskim zaljevom, ali ondje se ne mogu predvidjeti, pa ih se rijetko dočeka sa zrakoplovom ili kamerom. Kako nastaju na tim drugim mjestima, znanstvenici razumiju mnogo slabije.