Orang pendek

Nacionalni park Kerinci Seblat proteže se kroz četiri pokrajine Sumatre, uz planinski lanac Bukit Barisan, a u njemu se uzdiže vulkan Kerinci. U tim šumama žive sumatranski tigrovi, slonovi, tapiri i malajski medvjedi, a dio je zaštićen kao UNESCO-ova svjetska baština. Mještani pričaju i o biću koje nije ni jedno od toga.

Imena iz šume

Biće se u raznim krajevima Sumatre zove različito. U Kerinciju ga zovu uhang pandak, u Bengkuluu gugu, a drugdje sedepak ili orang liar pendek, "divlji nizak čovjek". Nomadski šumski narod Orang Rimba u pokrajini Jambi pripovijeda da takvo biće stoljećima živi uz njih. U području Bukit Duabelas zovu ga hantu pendek, "nizak duh", i smatraju ga više nadnaravnim nego životinjom.

Opisi se uglavnom slažu: biće hoda uspravno na dvije noge kao čovjek, prekriveno je kratkom tamnom dlakom, a veliko je kao dijete ili nizak odrasli čovjek. Svjedoci kažu da ga vide samo na tren, prije nego što nestane u grmlju.

Geodet na drvetu

Godine 1923. nizozemski geodet van Heerwarden opisao je susret s tamnim, dlakavim bićem koje je sjedilo na grani. Napisao je da njegovo lice nije bilo odbojno ni ružno, i da nije nalikovalo majmunskom. Njegov izvještaj objavljen je i u američkim novinama 1924. Iz razdoblja nizozemske kolonijalne uprave sačuvano je još nekoliko izvještaja o neobičnim životinjama na Sumatri, a kriptozoolozi su ih 1980-ih povezali s orang pendekom. Pisac Brian Dunning smatra da je ta veza vrlo slaba.

Petnaest godina u prašumi

Britanska novinarka Debbie Martyr došla je na Sumatru 1989. kao putopisna spisateljica. Ondje je čula priče o orang pendeku i, prema svom kazivanju, dvaput ga je vidjela već u srpnju 1989., a treći put 30. rujna 1994., kad je biće prešlo dolinu tridesetak metara od nje. S fotografom Jeremyjem Holdenom tražila je biće oko petnaest godina. Razgovarali su sa stotinama ljudi, postavljali kamere koje se same uključuju kad nešto prođe i izrađivali gipsane odljeve otisaka. Holden također tvrdi da je biće vidio, ali ni jedno ni drugo nije ga uspjelo fotografirati.

Kasnije su dolazili i drugi. Britanci Adam Davies i Andrew Sanderson 2001. izradili su odljev otiska kod jezera Gunung Tujuh u kojem palac, kako su pisali, izlazi iz boka stopala. Donijeli su i dlake koje su pod mikroskopom pripisane nepoznatom primatu, ali analiza DNK pokazala je da su ljudske. Ekspedicija britanskog Centra za fortejansku zoologiju 2009. vratila se s dlakom, komadom izgrizene palme i fotografijom otiska; zoolog Richard Freeman izjavio je da je riječ o majmunu nepoznatom znanosti.

Mali ljudi s Floresa

Godine 2003. na indonezijskom otoku Floresu pronađeni su ostaci malenog pračovjeka, visokog oko jedan metar, koji je 2004. opisan kao nova vrsta, Homo floresiensis. Otkriće je pokazalo da su u tom dijelu svijeta doista živjeli niski ljudi, pa su neki zagovornici počeli pitati je li orang pendek posljednji preživjeli srodnik takvih bića. Antropolog Gregory Forth, koji desetljećima proučava predaje o "divljim ljudima" u jugoistočnoj Aziji, razmatrao je mogu li takve priče čuvati sjećanje na drevne ljude.

Skeptici odgovaraju da su otisci samo posredan dokaz i da nalikuju otiscima djeteta, ali i otiscima malajskog medvjeda, koji ponekad hoda na stražnjim nogama. Kao moguće objašnjenje navode i gibone i orangutane. Dunning zaključuje da su iskazi svjedoka i predaje dobar putokaz gdje tražiti, ali ne i dokaz da biće postoji. Zagovornici ističu da je Kerinci Seblat golem, strm i slabo istražen, i da je u njemu i danas moguće otkriti nove vrste.