Mongolski smrtni crv

Pustinja Gobi pokriva velik dio južne Mongolije i sjeverne Kine. Uglavnom je kamenita, s rijetkim travama i grmljem, a samo se na nekim mjestima uzdižu velike pješčane dine. Kiša ondje pada rijetko. U takvom krajoliku nomadski stočari stoljećima su prenosili priče o životinjama koje se vide samo ponekad, najčešće nakon kiše.

Molba u Ulan Batoru

Roy Chapman Andrews vodio je 1920-ih velike američke ekspedicije Prirodoslovnog muzeja iz New Yorka u Srednju Aziju i Gobi, u potrazi za fosilima. Na jednom sastanku s mongolskim dužnosnicima, prema Andrewsovu zapisu, premijer Damdinbazar zamolio ga je da, ako je moguće, uhvati olgoj-horhoja.

Opisali su mu životinju oblika kobasice, dugu oko šezdeset centimetara, bez glave i nogu, toliko otrovnu da je i samo dodirivanje smrtonosno. Andrews je 1926. u knjizi On the Trail of Ancient Man zapisao da nitko od prisutnih nije vidio životinju, ali da su svi čvrsto vjerovali u nju i potanko je opisali. Priču je ponovio 1932., i dalje bez uvjerenja da životinja postoji. Kasnije je dodao da još nije našao Mongola koji bi priznao da ga je sam vidio. Izvori se ne slažu ni oko godine samog sastanka: Brian Dunning smješta ga u 1919., a drugi prepričavači u 1922.

Ime olgoj-horhoj obično se prevodi kao "crv nalik debelom crijevu", po obliku i boji koji mu se pripisuju.

Pisac, paleontolog i lovac na crva

Sovjetski paleontolog i pisac Ivan Jefremov, koji je od 1946. do 1949. istraživao fosile u Gobiju, slušao je priču mnogo puta. Ni on nije našao nikoga tko je tvrdio da je životinju vidio vlastitim očima. Jefremov je o crvu napisao i pripovijetku Olgoj-horhoj.

Upravo je ta pripovijetka nadahnula češkog pisca i istraživača neobičnih pojava Ivana Mackerlea. On je 1990. i 1992. s malim skupinama otišao u Gobi. Nadahnut romanom Dina Franka Herberta, u kojem divovski crvi žive pod pijeskom, napravio je napravu na motor koja je ritmično udarala o tlo, a pokušao je i s malim eksplozijama, ne bi li crva izmamio na površinu. Crv se nije pojavio. Mackerle je o svojim putovanjima pisao u člancima i knjigama, a pisac Brian Dunning zaključuje da gotovo svi kasniji opisi na Zapadu potječu od njega.

Kasnije su ga tražile i druge skupine. Zoolog Richard Freeman iz britanskog Centra za fortejansku zoologiju vodio je ekspediciju 2005. Ništa nije pronašao i zaključio je da su priče o ubojitim moćima vjerojatno pretjerane, a da bi iza viđenja mogla stajati nepoznata vrsta beznogog gmaza koji kopa po tlu. Novozelandski novinar David Farrier 2009. razgovarao je s mještanima i zabilježio da je najviše viđenja bilo 1950-ih.

Zmija u pijesku

U Gobiju živi tatarski pješčani udav, debela, kratka zmija tupog repa koja veći dio vremena provodi zakopana u pijesku. Godine 1983. takav je udav pokazan mještanima koji su tvrdili da su vidjeli olgoj-horhoja, i oni su, prema zapisu, potvrdili da je to ista životinja. Udav nije otrovan i ne ubija dodirom, ali oblikom i načinom života odgovara dijelu opisa.

Ostale moći, otrov koji ubija na daljinu i električni udar, nemaju poznatog uzora među životinjama koje žive u Gobiju. Skeptici smatraju da su nastale prepričavanjem, kao što se u mnogim pričama o opasnim životinjama strah povećava sa svakim pripovjedačem. Zagovornici odgovaraju da je Gobi golem i slabo istražen, i da predaja tako raširena među stočarima vjerojatno ima neko stvarno ishodište.