Škola Ariel u Zimbabveu

Ruwa je 1994. bila tek ime za raskrižje u poljoprivrednom kraju, dvadesetak kilometara jugoistočno od Hararea, glavnog grada Zimbabvea. Škola Ariel bila je skupa privatna osnovna škola. Većina učenika dolazila je iz imućnih bijelih obitelji iz Hararea, a među njima su bila i djeca iz više zimbabveanskih naroda te djeca indijskog podrijetla.

Svjetlo nad južnom Afrikom

Dva dana prije događaja u školi, 14. rujna 1994., stanovnici velikog dijela južne Afrike vidjeli su na noćnom nebu sjajnu vatrenu kuglu koja se raspadala u goruće trake. Državni radio ZBC pozvao je slušatelje da jave što su vidjeli i mnogi su to učinili. Neki su govorili o kometu ili meteoru, drugi o letećim tanjurima. U zemlji je zavladalo zanimanje za NLO-e, a istraživačica Cynthia Hind tih je dana bilježila i druge prijave. Skeptik Brian Dunning poslije je to svjetlo povezao s ulaskom u atmosferu dijela rakete Zenit-2, kojom je lansiran sovjetski satelit.

Petnaest minuta na odmoru

U petak 16. rujna, oko deset sati, učenici su bili vani na jutarnjem odmoru, a učitelji su u zbornici imali sastanak. Jedina odrasla osoba u blizini bila je žena koja je vodila školsku trgovinicu. Prema kasnijim iskazima, djeca su na nebu vidjela jedan ili više srebrnastih predmeta, najčešće opisanih kao diskovi, koji su se spustili na polje s grmljem i niskim drvećem odmah iza školskog zemljišta. Događaj je, prema njima, trajao oko petnaest minuta.

Dio djece rekao je da je iz letjelice izašlo jedno ili više malih bića u tamnoj odjeći, s velikim očima, i krenulo prema njima. Mnoga su djeca pobjegla, a neka, uglavnom starija, ostala su i gledala. Kad su se uzbuđena djeca vratila u razred i ispričala učiteljima što su vidjela, nisu im povjerovali. Kod kuće su ispričala roditeljima, a sutradan su mnogi roditelji došli u školu razgovarati s nastavnicima. Ravnatelj Colin Mackie poslije je rekao da vjeruje da su djeca nešto vidjela, ali da ne može reći što.

Novinar, istraživačica i psihijatar

Vijest je stigla na radio, a dopisnik BBC-ja u Zimbabveu Tim Leach došao je u školu 19. rujna snimiti razgovore s djecom i osobljem. Leach, koji je izvještavao i s ratišta, poslije je rekao da ga je ova priča uzdrmala više od rata. Cynthia Hind posjetila je školu 20. rujna, razgovarala s djecom u malim skupinama i zamolila ih da nacrtaju što su vidjeli. Zapisala je da su djeca pričala istu priču, ali i da je nisu sva jednako tumačila: neka su mislila na bića iz svemira, a neka na tokološe, mala bića iz šonskih i ndebelskih predaja.

U studenom je u školu došao John Mack, psihijatar sa Sveučilišta Harvard, koji je tih godina proučavao ljude koji su tvrdili da su ih oteli izvanzemaljci. Razgovarao je s desetak djece i tražio ih da opišu i nacrtaju što su vidjeli. U njegovim razgovorima pojavio se dio koji ranije nije bio zapisan: nekoliko djece reklo je da su im bića bez riječi, mislima, prenijela poruku da ljudi štete Zemlji i da se zagađenje mora zaustaviti. Mack je zaključio da djeca govore o nečemu što se doista dogodilo.

Kako to protumačiti

Skeptici upozoravaju na nekoliko stvari. Hind je razgovarala s djecom u skupinama u kojima su ostala djeca mogla slušati, pa su se priče mogle međusobno miješati. Mack je djecu ispitao tek dva mjeseca poslije, a Brian Dunning smatra da je poruku o okolišu, temu do koje je Mack i sam držao, mogao nesvjesno potaknuti pitanjima. Neki istraživači događaj objašnjavaju masovnom psihogenom reakcijom u vremenu kad se o NLO-ima mnogo govorilo, drugi šalom koja je izmakla kontroli. Predloženi su i vrtložni stup prašine te putujuće lutkarske predstave kakve su se tada izvodile po Zimbabveu.

Bivši učenici o tom su danu govorili i kao odrasli, u novinama, na izložbama i u dokumentarnim filmovima The Phenomenon (2020.) i Ariel Phenomenon (2022.). Većina ih ostaje pri svojoj priči i opisuje kako ih je obilježila. Jedan bivši učenik tvrdio je 2023. u dokumentarnoj seriji da je sve počelo kad je drugima rekao da je sjajni kamen u daljini NLO, ali se ta tvrdnja ne slaže s njegovim ranijim iskazom ni s iskazima ostalih svjedoka. Ariel se zato najčešće spominje uz Westall 1966.: dva slučaja u kojima je skupina školaraca u isto vrijeme ispričala gotovo istu priču.