Stigme i Padre Pio

Pedeset godina kapucin iz malog mjesta na jugu Italije nosio je na rukama, nogama i boku rane slične Kristovima. Vjernici u njima vide znak svetosti, a kritičari postavljaju pitanje koje ni Crkva nikad nije službeno zatvorila.

Ukratko

  • Stigme su rane na mjestima Kristovih rana; prvi zabilježeni slučaj je Franjo Asiški 1224., a poslije je opisano više stotina osoba sa sličnim ranama.
  • Kapucin Padre Pio (Francesco Forgione, 1887.–1968.) imao je vidljive rane od rujna 1918. do smrti, a pregledalo ih je više liječnika s oprečnim zaključcima.
  • Sveta služba (danas Dikasterij za nauk vjere) dvadesetih je godina ograničila njegovu javnu službu, a Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 2002.
  • Crkva se nikad nije službeno izjasnila o tome jesu li njegove rane nadnaravne; vjernici u njima vide dar, a kritičari mogućnost da ih je sam održavao.

Na planini La Verna u Toskani, u rujnu 1224., Franjo Asiški molio se u osami. Njegovi su suvremenici zapisali da je nakon viđenja serafina na rukama, nogama i boku imao rane slične Kristovima. Bio je to prvi poznati slučaj onoga što se poslije nazvalo stigmama, od grčke riječi za znak ili žig. Do 20. stoljeća opisano je više stotina takvih osoba, većinom redovnica i redovnika. Nijedna nije postala tako poznata kao kapucin iz Pietrelcine.

Dječak iz Pietrelcine

Francesco Forgione rođen je 25. svibnja 1887. u siromašnoj seljačkoj obitelji u Pietrelcini, u pokrajini Benevento. S petnaest godina ušao je u novicijat kapucina i uzeo ime Pio. Za svećenika je zaređen 1910. Bio je slaba zdravlja, pa je dulje razdoblje proveo kod kuće, a u pismima svojim duhovnim vođama spominjao je bolove na mjestima gdje će se poslije pojaviti rane.

Godine 1916. premješten je u samostan Santa Maria delle Grazie u San Giovanni Rotondu, na brdima Gargana. Mjesto je tada bilo zabačeno i do njega se teško dolazilo.

Jutro u koru

Prema iskazu samog Padre Pija, 20. rujna 1918. molio se u koru crkve pred raspelom. Nakon viđenja, kako je pisao svom ispovjedniku, otkrio je da mu iz ruku, nogu i boka teče krv. Rane su ostale do kraja njegova života. Nosio je rukavice bez prstiju, a kad je služio misu, vjernici su ih mogli vidjeti.

Vijest se brzo proširila. Do 1919. o "živom svecu" pisale su talijanske novine, a u San Giovanni Rotondo počeli su dolaziti hodočasnici. Mnogi su govorili o ozdravljenjima, o tome da je Padre Pio u ispovijedi znao njihove neizrečene grijehe i da su ga vidjeli na dva mjesta odjednom.

Liječnici i zaključci koji se ne slažu

Rane su pregledali liječnici koje su pozvali redovnički poglavari i Sveta stolica. Liječnik Luigi Romanelli 1919. opisao ih je kao duboke rane koje ne zacjeljuju niti se inficiraju. Patolog Amico Bignami iz Rima iste je godine posumnjao da su rane nastale prirodno i da se održavaju kemijskim sredstvima, primjerice jodom. Giorgio Festa, liječnik koji je Padre Pija pregledao više puta, nije našao prirodno objašnjenje.

Godine 1920. u samostan je došao franjevac i liječnik Agostino Gemelli, osnivač Katoličkog sveučilišta u Milanu. Padre Pio nije mu dopustio pregled rana bez pisane dozvole Svete službe. Gemelli je poslije napisao nepovoljno mišljenje i rane povezao s histerijom i sugestijom.

Godine zabrana

Sveta služba, ured Vatikana zadužen za nauk vjere, u nekoliko je odluka između 1923. i 1931. zaključila da se nadnaravnost pojava ne može potvrditi. Padre Piju bilo je ograničeno javno služenje mise i dopisivanje s vjernicima, a od 1931. do 1933. smio je misu služiti samo privatno. Mještani San Giovanni Rotonda prosvjedovali su kad se govorilo o njegovu premještanju.

Talijanski povjesničar Sergio Luzzatto u knjizi iz 2007. objavio je dokumente iz vatikanskih arhiva, među njima iskaz ljekarnice Marije De Vito. Ona je 1919. izjavila da je Padre Pio preko nje tražio karbolnu kiselinu, koja nagriza kožu. Zagovornici odgovaraju da se karbolna kiselina tada koristila za dezinfekciju šprica kojima su se cijepili mladi redovnici, što je navodio i sam Padre Pio.

Bolnica, smrt i proglašenje svetim

Ograničenja su ublažena 1933., a Padre Pio postao je jedan od najpoznatijih svećenika svijeta. Iz priloga vjernika podignuta je bolnica Casa Sollievo della Sofferenza, otvorena 1956. Danas je to jedna od većih bolnica na jugu Italije.

Padre Pio umro je 23. rujna 1968. Svjedoci su govorili da su rane u posljednjim mjesecima nestale i da na koži nije ostao ožiljak. Za vjernike je to bio još jedan znak; za kritičare i to je pitanje koje traži objašnjenje.

Postupak za proglašenje svetim pokrenut je 1980-ih. Ivan Pavao II., koji je kao mladi svećenik posjetio Padre Pija, proglasio ga je blaženim 1999. i svetim 16. lipnja 2002. Proglašenje se temeljilo na krepostima i priznatim čudesnim ozdravljenjima, a ne na stigmama. Tijelo je ekshumirano u ožujku 2008. i otada je izloženo u svetištu, uz protivljenje dijela njegove obitelji. Svetište u San Giovanni Rotondu danas je jedno od najposjećenijih hodočasničkih mjesta u Europi.

Kronologija

  1. rujan 1224.: Franjo Asiški na La Verni dobiva rane koje se smatraju prvim stigmama.
  2. 25. svibnja 1887.: U Pietrelcini je rođen Francesco Forgione.
  3. 1910.: Zaređen je za svećenika.
  4. 1916.: Dolazi u samostan Santa Maria delle Grazie u San Giovanni Rotondu.
  5. 20. rujna 1918.: Prema vlastitu iskazu, nakon viđenja u koru dobiva vidljive rane.
  6. 1919.: Rane pregledavaju Luigi Romanelli, Amico Bignami i Giorgio Festa.
  7. 1920.: Agostino Gemelli posjećuje samostan i piše nepovoljno mišljenje.
  8. 1931.–1933.: Padre Pio smije misu služiti samo privatno.
  9. 1956.: Otvorena je bolnica Casa Sollievo della Sofferenza.
  10. 23. rujna 1968.: Padre Pio umire u San Giovanni Rotondu.
  11. 16. lipnja 2002.: Ivan Pavao II. proglašava ga svetim.
  12. ožujak 2008.: Tijelo je ekshumirano i izloženo hodočasnicima.

Ključne osobe

  • Padre Pio: Kapucin iz Pietrelcine, rođen kao Francesco Forgione, koji je od 1918. do smrti imao vidljive rane.
  • Franjo Asiški: Utemeljitelj franjevaca, prvi poznati nositelj stigmi.
  • Agostino Gemelli: Franjevac i liječnik koji je 1920. napisao nepovoljno mišljenje o ranama.
  • Amico Bignami: Rimski patolog koji je 1919. posumnjao u prirodni nastanak i održavanje rana.
  • Giorgio Festa: Liječnik koji je rane pregledao više puta i nije našao prirodno objašnjenje.
  • Sergio Luzzatto: Talijanski povjesničar koji je 2007. objavio dokumente iz vatikanskih arhiva o Padre Piju.
  • Ivan Pavao II.: Papa koji je Padre Pija proglasio blaženim 1999. i svetim 2002.

Što se zna

  1. Padre Pio živio je od 1887. do 1968., a od 1916. do smrti u samostanu u San Giovanni Rotondu.
  2. Rane na rukama, nogama i boku imao je od 1918. do neposredno prije smrti, a vidjeli su ih brojni svjedoci.
  3. Liječnici koji su ga pregledali 1919. i 1920. došli su do različitih zaključaka.
  4. Sveta služba ograničila je njegovu javnu službu između 1923. i 1933.
  5. Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 16. lipnja 2002., na temelju kreposti i priznatih ozdravljenja.
  6. Tijelo je ekshumirano 2008. i izloženo u svetištu.

Što tvrde zagovornici

  • Rane su se pojavile naglo, nakon viđenja, i trajale pedeset godina bez infekcije i bez zacjeljivanja, što je teško objasniti prirodnim putem.
  • Liječnici poput Giorgija Feste pregledali su rane izbliza i nisu našli znakove ozljeđivanja.
  • Rane su pred smrt nestale bez ožiljka, što se ne slaže s ozljedama koje bi netko sam održavao.
  • Padre Pio stigme je doživljavao kao teret i sramotu, skrivao ih rukavicama i nije tražio pozornost.
  • Uz rane su ga pratila ozdravljenja i duhovni plodovi koje je Crkva priznala proglašenjem svetim.

Što kažu kritičari

  • Patolog Amico Bignami već je 1919. upozorio da se rane mogu održavati kemijskim sredstvima.
  • Iskaz ljekarnice Marije De Vito, sačuvan u vatikanskom arhivu, govori o nabavi karbolne kiseline.
  • Rane nikad nisu bile pregledane u nadziranim uvjetima koji bi isključili ozljeđivanje, a fotografije su rijetke i nejasne.
  • Stigme se gotovo uvijek javljaju u osoba iz kršćanskih zajednica u kojima se razmatra Kristova muka, što upućuje na psihološki i kulturni utjecaj.
  • I sama Sveta služba dvadesetih godina nije mogla potvrditi nadnaravnost pojava.

Otvorena pitanja

  • Zašto se Crkva, koja je Padre Pija proglasila svetim, nikad nije službeno izjasnila o njegovim stigmama?
  • Što pokazuju potpuni liječnički izvještaji koji su desetljećima bili zatvoreni u arhivima?
  • Mogu li jaka vjera i sugestija same izazvati promjene na koži, kako tvrde neki istraživači?

Teorije

  • Rane su bile nadnaravni znak, dar sudjelovanja u Kristovoj muci
  • Rane je izazvao snažan psihološki doživljaj, bez namjere i bez prijevare
  • Rane su nastale ili se održavale vanjskim sredstvima
  • Postojeći dokazi ne dopuštaju zaključak

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori