Aswang, noćno biće Filipina

Na Filipinima gotovo svatko zna za aswanga. To nije jedno biće, nego cijela obitelj noćnih strahova, koja se mijenja od otoka do otoka. Zajedničko im je to što su živi ljudi koji noću mijenjaju oblik i štete drugima, i što ih se ne može lako prepoznati, jer danju izgledaju kao svi ostali.

Riječ potječe iz pradavnog zajedničkog jezika središnjih Filipina, u kojem je značila nešto poput "vampir", "zao duh" ili "vještica". Srodne riječi postoje u mnogim filipinskim jezicima, a možda i u istočnoj Indoneziji, gdje se zao duh zove suangi.

Popis franjevca Plasencije

Kad su Španjolci u 16. stoljeću stigli na otoke, misionari su počeli bilježiti vjerovanja stanovnika, ponajprije da bi ih suzbili. Franjevac Juan de Plasencia napisao je 1589. opis običaja Tagala na Luzonu, a u njega unio i popis onih koje je zvao "svećenicima đavla". Šesti se zvao silagan: kad bi vidio nekoga odjevena u bijelo, iščupao bi mu jetru i pojeo je. Sedmi, magtatangal, pokazivao se noću bez glave i utrobe, a ujutro se vraćao u svoje tijelo, živ kao i prije. Plasencia je pisao da mu se to čini kao bajka, iako domoroci tvrde da su to vidjeli.

Osmi se zvao osuang, što je, piše, isto što i čarobnjak: ljudi su ga vidjeli kako leti, a ubijao je ljude i jeo njihovo meso. To se, dodaje, vjerovalo na otocima Visayas, a kod Tagala takvih nije bilo. Španjolski zapisivači poslije su bilježili da je od svih bića aswang ono kojega se stanovnici najviše boje.

U kraju Bicol na jugu Luzona sačuvala se i drukčija priča, u kojoj je Asuang zao bog, suparnik dobrog boga Gugurana, zaštitnika domova. Asuang je, prema jednoj inačici, ukrao Gugurangu vatru u ljusci kokosova oraha, ali je nije znao obuzdati, pa je zapalio svijet.

Pet lica jednog straha

Filipinski folklorist Maximo Ramos u knjizi iz 1971. razvrstao je bića koja se zovu aswang u pet skupina. Prva je krvopija: lijepa žena koja krv siše dugim, tankim jezikom, a ne zubima. Ne živi u grobu, nego se uda u selo i ili polako iscrpljuje muža, ili ga koristi kao skrovište dok noću obilazi druga sela. Druga je biće koje se samo dijeli: danju lijepa žena duge kose, noću joj izrastu krila, odvoji gornji dio tijela od donjega i leti tražeći žrtve, osobito trudnice. Na Filipinima se najčešće zove manananggal.

Treća skupina je pretvarač u psa, ali i u mačku ili svinju, koji u selo dolazi kao putnik, trgovac ili radnik. Četvrta je osvetoljubiva vještica, koja proklinje one koji su je uvrijedili, a peta je onaj koji jede mrtve: skriva se na drveću kraj groblja i krade tijela.

Aswang je, prema predajama, najjači noću i boji se svjetla, pa su se bdijenja uz mrtve osvjetljavala da ne dođe ukrasti tijelo. Napada i vlastitu rodbinu. Istraživači upozoravaju da je takvo biće slika onoga što zajednica smatra najgorim: izdaju obitelji, nečistoću i besramnost.

Kako se zaštititi

Protiv aswanga koristile su se blagoslovljene stvari, začini, sol, pepeo, ocat, rep raže i betel. Kako se vjerovalo da aswang uzrokuje pobačaje, osobita se pažnja posvećivala porodu: između bambusovih letvica poda zabijali su se oštri kolci, jer su kuće stajale na stupovima, a aswang se, kaže predaja, skriva ispod njih. Bolesni nisu smjeli ležati u kućama s rupama na zidovima ni glasno stenjati.

Prerušenog aswanga, prema vjerovanju, odaje vlastiti odraz u njegovim očima, koji je okrenut naglavce. Na njegovu blizinu upozorava grebanje po krovu i poseban zvuk, koji se oponaša riječima tiktik i wakwak. Istraživači su primijetili da sliče glasanju noćnih životinja, šišmiša i filipinskog letećeg lemura, kojega ljudi zbog toga katkad i love.

Ramos je smatrao da su neki svakodnevni filipinski običaji nastali iz zaštite od aswanga: bučna okupljanja, to da se pod ne mete dok mrtvac leži u kući, i to da se udovac ili udovica ne žene nanovo barem godinu dana, jer bi biće koje jede mrtve moglo novog supružnika zamijeniti sa starim.

Capiz i stvarne posljedice

Pokrajina Capiz na Panayu zove se, napola u šali, zavičajem aswanga. Ondje je, međutim, i najviše oboljelih od rijetke nasljedne bolesti koja pogađa gotovo isključivo muškarce filipinskog podrijetla i uzrokuje nevoljne grčeve i uvijanje tijela. Prema istraživanjima, oboljeli su zbog svojih simptoma katkad bili proglašavani aswangima i izbjegavani, pa su njihove obitelji teže tražile liječničku pomoć.

Strah od aswanga iskoristila je i vojska. Za vrijeme pobune pokreta Huk početkom 1950-ih, prema navodima koje prenosi Wikipedija, CIA je širila glasine da će zle ljude napasti aswang, a zatim na putu ostavila tijelo poginulog pobunjenika iz kojega je ispuštena krv. Među onima koji su to poticali vjerojatno je bio američki časnik Edward Lansdale.