Jiangshi, kinesko ukočeno truplo

U staroj Kini smrt nije prekidala vezu čovjeka s obitelji. Mrtve se pokapalo uz pretke, a obitelj im je prinosila žrtve. Zato je velika nesreća bila umrijeti daleko od kuće ili ostati nepokopan. Upravo iz te nesreće, prema predajama, nastaje jiangshi: mrtvac koji se ne raspada, nego se ukoči i oživi.

Ime znači "ukočeno truplo". Riječ jiang označava nešto tvrdo i kruto, i to je biću najvažnija osobina: ne savija udove, kreće se teško, a u kasnijim pričama skače. U starijim predajama ono može i trčati, a stari jiangshi, kažu, nauči i letjeti.

Dvije duše

Tradicionalna kineska misao razlikuje u čovjeku dvije vrste duše. Hun je svjetliji, umni dio, koji nakon smrti odlazi, a po je teži, tjelesni dio, koji ostaje uz tijelo. Pjesnik i zapisivač priča Yuan Mei u zbirci Što Učitelj nije htio spominjati (Zi bu yu), tiskanoj 1788., zapisao je da je hun dobar, a po zao, hun razuman, a po ne baš. Kad hun ode, a po preuzme tijelo, mrtvac postaje jiangshi.

Njegov suvremenik Ji Yun, u zbirci zapisa nastaloj između 1789. i 1798., podijelio je takve mrtvace u dvije skupine: one koji su tek umrli i vratili se, i one koji dugo leže u grobu, a ne raspadaju se. Kao uzroke predaje navode čarobnjaštvo, duha koji uđe u mrtvo tijelo, mrtvaca koji upije previše životne snage, nasilnu ili nepravilnu smrt, munju koja udari u nepokopan lijes, ili mačku koja preskoči lijes.

Mrtvi koji čekaju pokop

J. J. M. de Groot, nizozemski sinolog koji je krajem 19. stoljeća živio u Amoyu (današnjem Xiamenu), opisao je u petom svesku svoga djela o kineskoj religiji, objavljenom 1907., što su o takvim mrtvacima govorili ljudi oko njega. Vjerovalo se da mrtvac postaje jiangshi kad sunce ili mjesec obasja lijes s tijelom koje još nije pokopano, jer svjetlost i toplina svemira nose životnu snagu. Mrtvi kojima se pokop dugo odgađa, pisao je, postaju ogorčeni, i to je bila snažna opomena živima da ne odgađaju pokope. Ipak, nepokopanih lijesova bilo je, kako piše, posvuda po zemlji, a to je vjerovanje samo hranilo.

De Groot je naveo i bilješku Yuan Meija o kraju zapadno od Fengxianga u Shaanxiju, gdje su mrtve ostavljali na otvorenom dok se tijelo potpuno ne raspadne, i tek ih onda pokapali, jer se vjerovalo da će inače, kad iz zemlje primi dah, obrasti dlakama i ulaziti u kuće donoseći nesreću.

Najvažnije je njegovo zapažanje o krvi. Jiangshi je u predajama jeo ljude, ali priče o tome da siše krv, poput istočnoeuropskog vampira, de Groot nije našao u kineskoj književnosti starijoj od 18. stoljeća, a jedina knjiga koja ih je, koliko je on znao, donosila bila je Yuan Meijeva zbirka. U bilješci se pitao poklapa li se to slučajno s vampirskom panikom koja je u isto vrijeme zahvatila istočnu Europu.

Priča o zvonima

Jednu od tih priča de Groot je preveo cijelu. Upravitelj jednog okruga u sjevernoj provinciji Zhili sreo je čovjeka koji je neprestano mahao objema rukama, kao da zvoni zvonima, i upitao ga zašto. Čovjek je ispričao da je u njegovo selo, od samo nekoliko desetaka kuća, iz brda letio jiangshi i odnosio djecu. Svake večeri ljudi su zaključavali vrata i skrivali djecu, ali ih je biće ipak katkad odnosilo. Seljani su pokušali ispitati njegov grob, ali mu nisu našli dna.

Skupili su novac i pozvali taoističkog majstora iz grada. Majstor je podigao žrtvenik i rekao da će svojim umijećem razapeti mrežu preko neba i zemlje, ali da mu treba hrabar čovjek koji će ući u grob. Javio se samo pripovjedač. Mrtvaci se, rekao mu je majstor, boje zvuka zvona i gonga: kad biće izleti, mora sići u grob s dva velika zvona i ne smije prestati zvoniti ni na trenutak.

Tako je i bilo. Biće je kružilo oko groba, gledalo ga bijesno, ali se zbog zvonjave nije usudilo ući, a seljani su ga okružili i borili se s njim do prve zore, kad je palo na tlo. Spalili su ga. Čovjek je u grobu zvonio do podneva, ne usuđujući se stati, a ruke su mu se od tada, kako je rekao, neprestano tresle.

Od vozača mrtvaca do filma

Uz predaje o jiangshiju često se veže i stvaran običaj iz zapadnog Hunana (Xiangxi). U doba dinastije Qing ondje su radnici iz cijele Kine radili teške poslove, mnogi su umirali, a obitelji su ih htjele pokopati kod kuće. Nastalo je zanimanje "vozača mrtvaca", koji su tijela prenosili tisućama kilometara, i to noću. Prema jednom tumačenju, tijela su bila vezana uz duge bambusove motke koje su nosila dvojica ljudi, pa se izdaleka činilo da mrtvaci poskakuju. Predaja je govorila da ih taoistički svećenik oživljava i vodi kući uz zvonce.

Od takvih je zaštita poznato mnogo: ogledalo, drvo breskve, kokotovo kukurikanje, koje prema Yuan Meiju tjera zle duhove, vatra, prag na ulazu u kuću i taoistički zapis zalijepljen na čelo. Upravo je taj zapis postao zaštitni znak filmskog jiangshija. Hongkonški film Mr. Vampire iz 1985. i njegovi nastavci pretvorili su ga u lik iz komedije strave: ukočen, ispruženih ruku, poskakuje u odori i šeširu činovnika iz dinastije Qing.