Grob Džingis-kana

Temüdžin, poznatiji pod naslovom Džingis-kan, ujedinio je 1206. mongolska plemena i u dvadesetak godina stvorio carstvo koje se protezalo od Kine do Kaspijskog mora. Umro je u kolovozu 1227., dok je njegova vojska opsjedala prijestolnicu tangutskog kraljevstva Zapadni Xia, na području današnje sjeverozapadne Kine. Izvori navode da je nedugo prije toga pao s konja i da je nakon toga obolio, a točan uzrok smrti nije poznat.

Tajni pokop

Mongolsko plemstvo pokapalo je svoje mrtve bez nadgrobnih spomenika, a mjesta su se čuvala u tajnosti. Kanovo je tijelo, prema kasnijim izvorima, preneseno u postojbinu, u planine Khentii na sjeveroistoku današnje Mongolije, gdje je rođen i gdje je kao mladić pronalazio utočište.

Tajna povijest Mongola, najstarije djelo mongolske književnosti, zapisuje godinu njegove smrti, ali o pokopu ne govori ništa. Perzijski povjesničar Rašid al-Din početkom 14. stoljeća piše da je kan pokopan na planini koju je sam odabrao i da je ondje kasnije izrasla gusta šuma. Marko Polo prenosi priču da je pratnja na putu do mjesta pokopa ubijala svakoga koga je srela, kako tajna ne bi izašla na vidjelo. U kasnijim pričama dodano je da su ubijeni i graditelji groba i vojnici koji su ih ubili, da je preko groba preusmjerena rijeka, da su stotine konja gazile zemlju dok nije postala ravna i da je ondje posađeno drveće. Nijedna od tih pojedinosti nije zapisana u izvorima iz kanova vremena.

Zabranjeno područje

Planina Burkhan Khaldun bila je sveta već u Džingis-kanovo doba, a on ju je, prema Tajnoj povijesti, štovao jer ga je skrila kad su ga progonili neprijatelji. Nakon njegove smrti Mongoli su zatvorili veliko područje oko planine, poznato kao Ikh Khorig, Velika zabrana. Prema predaji, čuvalo ga je pleme Darhad, a ulazak je bio zabranjen pod prijetnjom smrću. Područje je ostalo zatvoreno i u sovjetsko doba, kad su vlasti Mongolije suzbijale štovanje Džingis-kana. Godine 2015. Burkhan Khaldun s okolnim svetim krajolikom upisan je na UNESCO-ov popis svjetske baštine, a UNESCO navodi da se vjeruje kako je ondje kanovo rodno mjesto i grob.

U kineskoj Unutarnjoj Mongoliji, u Ordosu, stoji veliko svetište posvećeno Džingis-kanu. Ono je mjesto štovanja i čuva predmete povezane s njim, ali nije njegov grob.

Potrage

Nakon pada komunizma 1990. počele su i potrage. Američki trgovac Maury Kravitz godinama je financirao istraživanja, a njegova je ekspedicija 2001. kod mjesta Batshireet našla ograđeno groblje s najmanje dvadeset neotvorenih grobova. Japansko-mongolski tim 2004. otkrio je ostatke Džingis-kanove palače, oko 240 kilometara istočno od Ulan Batora.

Projekt istraživača Alberta Yu-Min Lina sa Sveučilišta u Kaliforniji pozvao je javnost da pomogne. Više od deset tisuća dobrovoljaca na internetu pregledalo je satelitske snimke od oko 6000 četvornih kilometara i označilo mjesta koja im se činila neobičnima. Ekspedicija National Geographica na terenu je potvrdila 55 arheoloških nalazišta, od grobova iz brončanog doba do grobova iz mongolskog razdoblja, ali nijedno nije prepoznato kao kanov grob. Projekt je namjerno koristio samo metode koje ne diraju tlo.

Godine 2015. i 2016. francuski istraživači snimali su planinu zrakoplovima bez posade i tvrdili da su na Burkhan Khaldunu uočili humak dug 250 metara. Radili su bez dopuštenja mongolskih vlasti i rezultate nisu objavili u znanstvenom časopisu.

Mnogi Mongoli smatraju da grob ne treba tražiti. Za njih je Džingis-kan otac naroda, a mir njegova groba svetinja. Zato bi i otkriće, kad bi do njega došlo, otvorilo pitanje smije li se grob uopće iskopati.