Hipertimezija

Kažete joj bilo koji datum iz posljednjih nekoliko desetljeća, a ona za nekoliko sekundi zna koji je bio dan u tjednu, što je radila i što je toga dana pisalo u novinama. Svoju memoriju ne bi poželjela nikome.

Ukratko

Hipertimezija, ili izvanredno autobiografsko pamćenje, rijetko je stanje u kojem se osoba bez truda i bez tehnika pamćenja sjeća gotovo svakog dana svojeg života.
Prvi opisani slučaj je Amerikanka Jill Price, koju su istraživači Kalifornijskog sveučilišta u Irvineu 2006. opisali pod oznakom "AJ".
Ljudi s hipertimezijom ne pamte bolje sve: u običnim testovima pamćenja često su prosječni, a pamte gotovo samo ono što su sami doživjeli.
Do danas je potvrđeno tek nekoliko desetaka slučajeva, a ne zna se zašto se njihovi mozgovi tako razlikuju.

Većina ljudi ne zna što je radila prošlog utorka. Od cijelih godina djetinjstva ostane im desetak prizora, a ostatak se pretoči u opći dojam. Zaboravljanje se obično doživljava kao nedostatak, ali ljudi s hipertimezijom pokazuju koliko je zapravo važno.

Pismo jednom profesoru

U lipnju 2000. psiholog James McGaugh s Kalifornijskog sveučilišta u Irvineu, jedan od najpoznatijih istraživača pamćenja, dobio je elektroničku poruku od nepoznate žene. Pisala je da ima trideset četiri godine i da se od svoje četrnaeste godine sjeća svakog dana. Ako joj netko kaže datum, odmah vidi taj dan: koji je bio dan u tjednu, što je radila, s kim je razgovarala. Pitala je može li joj itko pomoći, jer je to iscrpljuje.

McGaugh je bio oprezan. Ljudi s izvanrednim pamćenjem obično vježbaju, koriste se domišljatim tehnikama ili su zaljubljeni u brojeve. Pozvao ju je ipak na razgovor. S kolegama Elizabeth Parker i Larryjem Cahillom ispitivao ju je sljedećih pet godina.

Kako se provjerava sjećanje

Istraživači su joj zadavali datume i provjeravali odgovore u novinskim arhivima, u dnevnicima koje je vodila godinama i kod njezine majke. Sjetila se na koji je dan pao određeni datum, ali i događaja koji su se tada zbili u svijetu i u njezinu životu. Kad su je pitali za datume iz bilo koje godine nakon 1980., odgovarala je brzo i gotovo uvijek točno.

U drugim stvarima nije bila izvanredna. Teško je pamtila napamet, u školi je bila prosječna učenica, a u standardnim testovima pamćenja uspjeh joj je bio uobičajen. Kad su je istraživači, nakon nekoliko sati zajedničkog rada, zamolili da zatvori oči i kaže kako su odjeveni, nije znala. Njezino pamćenje nije snimalo sve, nego upravo ono što je bilo dio njezina života.

Parker, Cahill i McGaugh objavili su opis 2006. u časopisu Neurocase i za stanje predložili naziv hipertimezija. Gospođu su nazvali samo inicijalima AJ. Dvije godine kasnije sama je objavila knjigu pod svojim pravim imenom, Jill Price, i opisala kako je živjeti s takvim pamćenjem.

Sjećanja koja ne prestaju

Price je pisala da sjećanja dolaze sama, jedno potiče drugo i ne može ih zaustaviti. Ugodni dani vraćaju se s istom jasnoćom kao i teški, a s njima i osjećaji koje je tada imala. Pamćenje je opisala kao teret, a ne kao dar. Slično govore i drugi ljudi s hipertimezijom: teško puštaju ružne uspomene, svađe i gubitke, jer im ne izblijede kao drugima.

Drugi slučajevi

Nakon objave javilo se više od dvjesto ljudi koji su mislili da imaju isto. Samo su neki prošli provjeru. Istraživači su stanje preimenovali u izvanredno autobiografsko pamćenje, a 2012. Aurora LePort i suradnici objavili su istraživanje s jedanaest takvih osoba. Snimke mozga pokazale su kod njih razlike u nekoliko područja, među njima i u područjima koja se povezuju s navikama i ponavljanjem.

Godine 2013. Lawrence Patihis i suradnici ispitali su jesu li ljudi s izvanrednim autobiografskim pamćenjem otporni na lažna sjećanja. Nisu bili. U pokusima u kojima su im naknadno davane netočne informacije o događaju, pogrešno su se "sjećali" jednako često kao i ostali. Njihovo pamćenje, dakle, nije snimka, nego se, kao i kod svih ljudi, slaže iznova pri svakom prisjećanju, samo s mnogo više pojedinosti.

Zašto pamte

Objašnjenja se razilaze. Neki istraživači pretpostavljaju da ljudi s hipertimezijom imaju sklonost neprestanom vraćanju u prošlost, koja nalikuje opsesivnom ponašanju, pa svoje dane nesvjesno ponavljaju. Price je odbacila tu zamisao, a McGaugh je smatrao da ponavljanje ne može objasniti toliku količinu sjećanja. Drugi upozoravaju na povezanost sa sinestezijom: dio tih ljudi vidi godine i mjesece raspoređene u prostoru, kao kartu po kojoj se kreću. Treći smatraju da su to samo krajnji primjeri vještine koju svi imaju u manjoj mjeri.

Kronologija

5. veljače 1980.: Prema Jill Price, prvi dan od kojeg se sjeća svakog dana.
Lipanj 2000.: Jill Price piše Jamesu McGaughu o svojem pamćenju.
2006.: Parker, Cahill i McGaugh u časopisu Neurocase opisuju slučaj AJ i predlažu naziv hipertimezija.
2008.: Jill Price objavljuje knjigu The Woman Who Can't Forget.
2012.: LePort i suradnici objavljuju istraživanje s jedanaest osoba s izvanrednim autobiografskim pamćenjem.
2013.: Patihis i suradnici pokazuju da su i takve osobe podložne lažnim sjećanjima.

Ključne osobe

Jill Price: Prva osoba kojoj je opisana hipertimezija.
James McGaugh: Psiholog s Kalifornijskog sveučilišta u Irvineu, istraživač pamćenja.
Elizabeth Parker: Psihologinja, prva autorica opisa slučaja AJ.
Larry Cahill: Neuroznanstvenik, suautor opisa slučaja AJ.
Aurora LePort: Neuroznanstvenica koja je istraživala skupinu ljudi s izvanrednim autobiografskim pamćenjem.
Lawrence Patihis: Psiholog koji je istraživao lažna sjećanja kod takvih osoba.

Što se zna

Hipertimezija je prvi put opisana 2006. na primjeru Jill Price.
Osobe s hipertimezijom bez tehnika pamćenja pamte pojedinosti gotovo svakog dana svojeg života.
U standardnim testovima pamćenja često su prosječne.
Podložne su lažnim sjećanjima jednako kao i drugi ljudi.
Potvrđeno je tek nekoliko desetaka slučajeva.

Otvorena pitanja

Je li hipertimezija urođena razlika u mozgu ili posljedica stalnog vraćanja u prošlost?
Zašto su razlike u mozgu pronađene i u područjima povezanima s navikama?
Kakva je veza hipertimezije i doživljaja vremena kao prostora?