Sinestezija

Za neke ljude slovo A je crveno, utorak je žut, a zvuk violine ima okus. Ne izmišljaju to i ne govore u metaforama: isti spoj osjeta vraća im se godinama, uvijek jednak.

Ukratko

  • Sinestezija je stanje u kojem jedan osjet ili pojam automatski izaziva i drugi: slova i brojke imaju boje, zvukovi oblike, riječi okus.
  • Prvi liječnički opis napisao je njemački liječnik Georg Tobias Ludwig Sachs 1812., opisujući vlastita obojena slova i brojeve.
  • Istraživanje provedeno 2006. u Škotskoj, koje je izbjeglo samoprijavljivanje, pronašlo je neki oblik sinestezije kod 4,4 posto ljudi.
  • Sinestezija nije bolest ni mašta: spojevi su stalni kroz godine i vide se u radu mozga, ali još se ne zna točno kako i zašto nastaju.

Većina ljudi koji imaju sinesteziju dugo ne zna da je imaju. Pretpostavljaju da svi vide brojku 5 kao zelenu i da svima ponedjeljak stoji negdje lijevo dolje, kao na nekoj nevidljivoj karti. Iznenađenje dolazi tek kad to nekome spomenu, a sugovornik ih pogleda kao da govore o nečem izmišljenom.

Obojena slova jednog albina

Godine 1812. student medicine Georg Tobias Ludwig Sachs predao je u Erlangenu doktorsku disertaciju o albinizmu, koji je i sam imao. U njoj je, gotovo usput, opisao nešto što nije imalo veze s temom rada: samoglasnici, brojevi, dani u tjednu i glazbeni tonovi imali su za njega boje. Opisao ih je točno, jednu po jednu, kao što bi netko opisivao predmete na stolu.

Povjesničari znanosti Jörg Jewanski, Sean Day i Jamie Ward 2009. su pomno pročitali taj latinski tekst i zaključili da je to prvi poznati liječnički opis sinestezije. Ranije se spominjao i engleski filozof John Locke, koji je 1690. zapisao da je jedan slijepac rekao kako mu zvuk trube izgleda grimizno, ali nije jasno je li riječ o pravom slučaju ili o usporedbi.

Brojevi s mjestom u prostoru

U drugoj polovici 19. stoljeća sinesteziju su počeli sustavno skupljati. Njemački fizičar i psiholog Gustav Fechner 1876. objavio je anketu o obojenim slovima među 73 osobe. Britanski istraživač Francis Galton 1880. u časopisu Nature opisao je ljude kojima brojevi zauzimaju točno određena mjesta u prostoru, kao vijugava staza koja se negdje kod stotine okreće, i objavio njihove crteže.

Onda je zanimanje splasnulo. U prvoj polovici 20. stoljeća psihologija je odbacila sve što se nije moglo izmjeriti izvana, a doživljaj da je slovo crveno činio se previše osobnim za znanost. O sinesteziji su više pisali pisci i slikari nego liječnici. Ruski pisac Vladimir Nabokov u memoarima je podrobno opisivao boje svojih slova, a slikar Vasilij Kandinski pisao je da boje doživljava kao zvukove i da se slika može slikati kao glazba. Je li Kandinski imao sinesteziju u današnjem smislu, istraživači se ne slažu.

Pokusi koji su vratili sinesteziju u laboratorij

Početkom 1980-ih američki neurolog Richard Cytowic opisao je čovjeka kojem su okusi imali oblike: piletina mu je bila "šiljasta". Nedugo zatim britanski psiholog Simon Baron-Cohen i suradnici smislili su jednostavan pokus. Ispitanici su zapisali koje boje vide uz stotinjak riječi i slova, a zatim su nakon više mjeseci, nenajavljeno, opet pitani isto. Ljudi koji su tvrdili da imaju sinesteziju ponovili su gotovo sve odgovore. Oni kojima je rečeno da se samo potrude zapamtiti boje, nakon nekoliko tjedana pogodili su tek manji dio.

Upravo je ta stalnost postala glavni znak sinestezije. Ako je za nekoga slovo K tamnoplavo, bit će tamnoplavo i za deset godina.

Neuroznanstvenici Vilayanur S. Ramachandran i Edward Hubbard pokazali su početkom 2000-ih da sinestezija nije samo sjećanje na obojene kocke iz djetinjstva. U jednom pokusu na papiru su bile razbacane brojke 5, a među njima skrivene brojke 2, koje su zajedno činile trokut. Većina ljudi trokut uoči tek nakon nekoliko sekundi traženja. Dio ljudi sa sinestezijom, kojima su petice bile jedne boje, a dvojke druge, vidio je trokut gotovo odmah. Snimke mozga pokazale su kod njih jaču aktivnost u području koje obrađuje boju, iako su pred sobom imali samo crna slova.

Koliko je česta

Procjene su dugo bile vrlo različite, od jedne osobe na nekoliko stotina do jedne na sto tisuća, jer su se u istraživanja javljali samo oni koji su za sinesteziju čuli i htjeli o njoj govoriti. Psihologinja Julia Simner i suradnici 2006. ispitali su 500 ljudi sa sveučilišta u Edinburghu i Glasgowu, ne birajući one koji su se sami javili. Neki oblik sinestezije imalo je 4,4 posto ljudi, a najčešći su bili obojeni dani u tjednu. U drugom dijelu istraživanja, na 1190 posjetitelja znanstvenog centra u Glasgowu, obojena slova i brojke imalo je nešto više od jednog posto ljudi.

Opisano je više desetaka oblika: zvukovi s bojama, riječi s okusom, glazba koja se osjeća na koži, mjeseci raspoređeni oko tijela. Kod nekih ljudi brojevi i slova imaju i osobnost, pa je, na primjer, sedmica tvrdoglava, a slovo B ljubazno.

Zašto se to događa

Sinestezija se češće pojavljuje u istim obiteljima, pa istraživači pretpostavljaju da ima nasljednu podlogu, ali jedan gen za nju nije pronađen. Jedna je zamisao da kod sinestetičara susjedna područja mozga, na primjer ono za prepoznavanje slova i ono za boju, ostaju jače povezana nego kod drugih ljudi. Druga je da veze postoje kod svih, ali kod sinestetičara nisu prigušene. Treća upozorava da su mnoge sinestezije vezane uz naučene pojmove, poput slova i dana u tjednu, pa ne mogu biti samo urođena "pogreška ožičenja", nego nastaju i učenjem u djetinjstvu.

Sinesteziju ljudi rijetko doživljavaju kao smetnju. Mnogi kažu da im pomaže pamtiti imena, brojeve telefona i datume, a neki je ne bi mijenjali ni za što. Nije uvrštena u psihijatrijske priručnike jer nije bolest, nego drukčiji način na koji mozak povezuje osjete.

Kronologija

  1. 1690.: John Locke bilježi tvrdnju slijepca da mu zvuk trube izgleda grimizno.
  2. 1812.: Georg Tobias Ludwig Sachs u Erlangenu opisuje vlastita obojena slova, brojeve i tonove.
  3. 1876.: Gustav Fechner objavljuje anketu o obojenim slovima među 73 osobe.
  4. 1880.: Francis Galton u časopisu Nature opisuje brojeve raspoređene u prostoru.
  5. 1980-e: Richard Cytowic i Simon Baron-Cohen vraćaju sinesteziju u laboratorij.
  6. 2001.: Vilayanur S. Ramachandran i Edward Hubbard objavljuju pokus sa skrivenim trokutom od brojki.
  7. 2006.: Julia Simner i suradnici procjenjuju da sinesteziju ima 4,4 posto ljudi.
  8. 2009.: Jewanski, Day i Ward pokazuju da je Sachsov opis prvi poznati liječnički opis sinestezije.

Ključne osobe

  • Georg Tobias Ludwig Sachs: Njemački liječnik koji je 1812. opisao vlastitu sinesteziju.
  • Francis Galton: Britanski istraživač koji je opisao brojeve raspoređene u prostoru.
  • Richard Cytowic: Američki neurolog koji je od 1980-ih istraživao sinesteziju.
  • Simon Baron-Cohen: Britanski psiholog koji je razvio pokus ponovnog ispitivanja nakon više mjeseci.
  • Vilayanur S. Ramachandran: Neuroznanstvenik koji je s Edwardom Hubbardom pokazao da sinestezija utječe na opažanje.
  • Julia Simner: Psihologinja koja je provela najpoznatije istraživanje o učestalosti sinestezije.
  • Vasilij Kandinski: Slikar koji je pisao da boje doživljava kao zvukove.

Što se zna

  1. Prvi poznati liječnički opis sinestezije napisao je Georg Tobias Ludwig Sachs 1812.
  2. Sinestetski spojevi kod iste osobe ostaju jednaki i nakon više mjeseci ili godina.
  3. U istraživanju iz 2006. neki oblik sinestezije imalo je 4,4 posto ispitanika, a obojena slova i brojke nešto više od jednog posto.
  4. Kod dijela sinestetičara crna slova pojačavaju aktivnost u području mozga koje obrađuje boju.
  5. Sinestezija se češće javlja u istim obiteljima, ali nije pronađen jedan gen koji je uzrokuje.

Otvorena pitanja

  • Nastaje li sinestezija zbog jačih veza među područjima mozga ili zbog slabijeg prigušivanja veza koje imaju svi?
  • Zašto su mnogi spojevi vezani uz naučene pojmove, poput slova i dana u tjednu?
  • Zašto mnogi sinestetičari, neovisno jedni o drugima, slovo A vide kao crveno?

Teorije

  • Susjedna područja mozga ostaju jače povezana, pa jedan osjet pokreće drugi
  • Veze postoje kod svih ljudi, ali kod sinestetičara nisu prigušene
  • Sinestezija nastaje kad se nasljedna sklonost spoji s učenjem slova i brojeva u djetinjstvu

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Cytowic, R. E. i Eagleman, D. M. (2009). Wednesday Is Indigo Blue: Discovering the Brain of Synesthesia. MIT Press.
  • Cytowic, R. E. (1993). The Man Who Tasted Shapes. Putnam.

Izvori