Blago otoka Cocos

Otok Cocos nalazi se u istočnom Tihom oceanu, oko 550 kilometara jugozapadno od kopna Kostarike. Velik je oko 24 četvorna kilometra, okružen strmim liticama i prekriven kišnom šumom, a pada na njega više od sedam metara kiše godišnje. Ljudi na njemu ne žive, osim čuvara nacionalnog parka. Lađom se do njega putuje dan i pol do dva dana. Upravo zbog te udaljenosti postao je savršeno mjesto za priče o zakopanom blagu.

Grad u bijegu

Početkom 19. stoljeća Lima je bila sjedište španjolske vlasti u Peruu i jedan od najbogatijih gradova Amerike. Godine 1820. vojska Joséa de San Martína, koja se borila za neovisnost Perua, približavala se gradu. Prema legendi koja se pripovijeda od kraja 19. stoljeća, španjolski je potkralj odlučio zlato, srebro i dragocjenosti iz gradskih crkava skloniti na sigurno, sve dok vojska ne obrani zemlju.

Blago je, kaže priča, ukrcano na brod Mary Dear britanskog kapetana Williama Thompsona. Popis koji se navodi u kasnijim prepričavanjima uključuje svijećnjake, drago kamenje i dva kipa Bogorodice s Djetetom od punog zlata, u prirodnoj veličini. Thompson i njegova posada nisu odoljeli. Na moru su ubili španjolsku stražu i svećenike koji su pratili teret i krenuli prema Cocosu, gdje su blago zakopali.

Španjolski ratni brod ubrzo je uhvatio Mary Dear. Posada je osuđena za piratstvo i obješena, osim Thompsona i njegova prvog časnika, koji su ponudili da pokažu skrovište u zamjenu za život. Kad su se iskrcali na Cocos, pobjegli su u šumu i nikad nisu uhvaćeni. Thompson se, prema nekim inačicama, kasnije vratio na Newfoundland, gdje je priču pred smrt ispričao prijatelju.

Gusari koji su se spojili u jednu priču

Lima nije jedina legenda vezana uz otok. Druge priče govore o gusaru Benitu Bonitu, koji je navodno oko 1818. pljačkao uz zapadnu obalu Amerike i zakopao plijen na Cocosu, i o kapetanu Bennettu Grahamu, čija je suradnica Mary Welch navodno imala kartu skrovišta i nakon izlaska iz kažnjeničke kolonije u Australiji pokušala ga pronaći. Za većinu tih ljudi teško je naći suvremene zapise.

Ono što se može provjeriti jest kako se priča mijenjala u tisku. Jedne njujorške novine 1855. objavile su pismo iz San Francisca o ekspediciji na Cocos, pokrenutoj na temelju ispovijesti čovjeka na samrti. U tom pismu blago nije došlo iz Lime, nego s jednog španjolskog galijuna koji su gusari zauzeli 1816. Inačica o katedrali i blagu iz Lime pojavljuje se u američkim novinama tek oko 1929. Povjesničari zato upozoravaju da je današnja priča mogla nastati spajanjem nekoliko starijih legendi.

Dvadeset godina s lopatom

Prve potrage u 19. stoljeću temeljile su se na tvrdnjama čovjeka po imenu Keating, koji se navodno sprijateljio s Thompsonom i jednom se s otoka vratio s nešto zlata i dragulja. Nitko nakon njega nije imao takvu sreću.

Najupornije je tražio Nijemac August Gissler. Na otok je prvi put došao 1889., a kostarička mu je vlada 1897. dala naslov guvernera otoka i dopuštenje da ondje osnuje malu naseobinu. S prekidima je na Cocosu proveo gotovo dvadeset godina, do 1908., kopao, sjekao šumu i istraživao uvale. Prema izvještajima, pronašao je ukupno šest zlatnika. Naseobina je propala, a Gissler je otišao kao siromah.

Pokušaji se nisu zaustavili. Britanski polarni istraživač Aeneas Mackintosh 1910. vodio je jednu ekspediciju, a bilo je i drugih, od skupina avanturista do tvrtki koje su prodavale udjele u budućem blagu. Na stijenama uvale Chatham, gdje je pristajanje najlakše, posjetitelji su od 18. stoljeća urezivali imena brodova i godine, pa je obala postala neka vrsta kamene knjige gostiju. Danas se smatra da je na otoku bilo više od tristo ekspedicija.

Park umjesto iskopina

Kostarika je otok pripojila 1832., a 1978. proglasila ga nacionalnim parkom. Godine 1997. UNESCO ga je upisao na popis svjetske baštine zbog iznimnog morskog života, posebno jata morskih pasa čekićara. Kopanje za blagom danas je zabranjeno i dozvole se ne izdaju, a kostarička vlast smatra da blaga na otoku nema.

Tragači odgovaraju da su manji nalazi zabilježeni, i da ogromne količine novca i crkvenih predmeta iz vremena ratova za neovisnost doista jesu nestale. Skeptici ističu da nijedan suvremeni dokument iz 1820. ne potvrđuje priču o brodu Mary Dear i zlatnim kipovima, te da se legenda mijenjala ovisno o tome tko je i kada pripovijeda.