Libertalia

Krajem 17. stoljeća Madagaskar je bio najudaljenije gusarsko utočište na svijetu. Ondje su se odmarali i trgovali ljudi koji su pljačkali brodove na putu iz Indije i Crvenog mora. Upravo je to otok na koji jedna od najčitanijih knjiga o gusarima smješta nešto što izgleda kao san prosvjetiteljstva: republiku bez kraljeva i bez privatnog vlasništva.

Kapetan Misson i svećenik iz Rima

Priča počinje u Provansi. Prema Johnsonovoj knjizi, mladi plemić James Misson služio je na francuskom ratnom brodu Victoire. Tijekom boravka u Rimu, razočaran raskoši papinskog dvora, upoznao je svećenika Caracciolija, kojega knjiga naziva raskalašenim. Caraccioli je Missonu, a s vremenom i većini posade od dvjestotinjak ljudi, prenio svoje ideje o jednakosti i slobodi.

Posada je zatim izabrala Missona za zapovjednika i dogovorila se da sve na brodu bude zajedničko. Brod je počeo napadati druge brodove, ali je knjiga Missonove ljude prikazala drukčije od uobičajene slike gusara: kao posadu koja se bori za načela, a ne samo za plijen.

Republika s vlastitim jezikom

Nakon mnogo plovidbe Misson i njegovi ljudi stigli su do prirodne luke na sjeveru Madagaskara i ondje osnovali naselje koje su nazvali Libertalia. Knjiga ga opisuje podrobno: luka je imala utvrde s obje strane, plijen se slijevao u zajedničku blagajnu, a zakone je donosilo vijeće izabrano na tri godine. Stanovnici su dolazili iz Francuske, Engleske, Nizozemske i Afrike, pa su s vremenom razvili mješoviti jezik. Imali su bijelu zastavu i geslo "Za Boga i slobodu".

Kraj je nagao. Prema prepričavanjima Johnsonova teksta, Libertaliju su napali domaći stanovnici, Caraccioli je poginuo, a Misson se izvukao s nekoliko desetaka ljudi i dijelom blaga, ali je stradao u oluji na moru. Republika je nestala gotovo bez traga, i u knjizi i u stvarnosti.

Knjiga koja miješa činjenice i maštu

Opća povijest pljački i ubojstava najozloglašenijih gusara izašla je u Londonu u svibnju 1724. i brzo doživjela nova izdanja. Za mnoge gusare zlatnog doba ona je glavni izvor: iz nje dolazi većina onoga što znamo o Crnobradom, Bartholomewu Robertsu ili Anne Bonny i Mary Read. Dio njezinih podataka potvrđen je sudskim spisima i novinama iz tog vremena.

Autor se potpisao kao kapetan Charles Johnson, ali čovjek tog imena ne pojavljuje se ni u jednom brodskom dnevniku ni popisu, pa se smatra da je to pseudonim. Godine 1932. književni povjesničar John Robert Moore pripisao je knjigu Danielu Defoeu, piscu Robinsona Crusoea. Arne Bialuschewski predložio je 2004. drugo ime: londonskog nakladnika Nathaniela Mista ili nekoga iz njegova kruga. Pitanje autorstva nije riješeno.

U drugom svesku nalaze se životopisi trojice kapetana koje povjesničari smatraju vjerojatno izmišljenima, a Misson je jedan od njih. U francuskim pomorskim spisima nema ni njega ni Caracciolija, a priča ima unutarnje proturječnosti u datumima.

Stvarna gusarska naselja

Ono što je stvarno bilo je gusarsko trgovačko središte. Krajem 17. stoljeća bivši gusar Adam Baldridge osnovao je trgovačku postaju na otoku Sainte-Marie (Nosy Boraha) kraj istočne obale Madagaskara, gdje su gusari prodavali plijen i kupovali zalihe. Slične postaje držali su Abraham Samuel u Fort Dauphinu i James Plaintain u Rantabeu. Ondje su svraćali i stvarni gusari poput Henryja Everyja.

Novinar Kevin Rushby tražio je na Madagaskaru potomke stanovnika Libertalije i ostatke naselja, ali nije pronašao ništa što bi potvrdilo Johnsonov opis. Narod Betsimisaraka na istočnoj obali tradicionalno tvrdi da dijelom potječe od gusara, a potomci gusara i malgaških žena nazivaju se Zana-Malata.

Druga strana priče

Antropolog David Graeber, koji je istraživao na Madagaskaru, u knjizi Pirate Enlightenment, or the Real Libertalia, objavljenoj posmrtno 2023., predložio je drukčiji pogled. Prema njemu, "prava Libertalia" nije bila Missonova republika nego politička zajednica koju su na istočnoj obali stvorili Malgaši, gusari i njihova djeca. Kao primjer navodi Ratsimilahu (oko 1694.–1750.), za kojega se pripovijedalo da je sin malgaške kraljice i engleskog gusara po imenu Thomas. Njegov je savez 1712. prihvatio ime Betsimisaraka, a prema Graeberu njegova je vladavina bila razdoblje mira i dogovaranja. Graeber tvrdi da su priče s Madagaskara, prepričavane u europskim lukama, mogle utjecati i na same ideje o slobodi i jednakosti.

Drugi istraživači, poput Marcusa Redikera, Libertaliju ne čitaju kao povijesno izvješće, nego kao svjedočanstvo o tome kako su obični mornari zamišljali pravedniji svijet: brod na kojem se vođe biraju, a plijen dijeli prema pravilima koja su svi prihvatili.