Mitovi o gusarima

Gusar s drvenom nogom i papigom na ramenu, karta s križićem i škrinja zakopana na pustom otoku čine sliku koju prepoznaju i djeca. Povjesničari se godinama trude razdvojiti ono što su zapisali suci, guverneri i preživjeli mornari od onoga što su dodali pisci i redatelji. Granica nije uvijek oštra, jer su i najraniji pisci o gusarima rado uljepšavali priče.

Kiddova škrinja i rođenje legende

Najvažniji slučaj za priču o zakopanom blagu je škotski kapetan William Kidd. Na povratku prema New Yorku 1699., kad je već znao da ga traže kao gusara, ostavio je dio plijena na otoku Gardiners kraj Long Islanda, na mjestu koje se zvalo Cherry Tree Field. Uhićen je u srpnju 1699., a guverner Bellomont dao je pronaći ono što je ostavio i poslati to u Englesku kao dokaz za suđenje. Kidd je obješen u Londonu 23. svibnja 1701.

Činjenica da je Kidd nešto doista zakopao bila je dovoljna da se za njega vežu desetci mjesta na kojima je navodno skrio još blaga, od Nove Škotske do Connecticuta. Nijedno od tih nalazišta nije potvrđeno.

Drugi zapisi su tanki. Guverner Jamajke Thomas Modyford pisao je 1665. da privatiri skrivaju otetu španjolsku robu u rupama i uvalama. Jedan pomilovani gusar svjedočio je 1703. da je novac vlasnika broda Thomasa Tewa navodno zakopan. Johnsonova Opća povijest gusara iz 1724. tvrdi da je John Rackham zakopao blago prije uhićenja, ali toga nema u zapisniku s njegova suđenja. Većina gusara plijen je brzo potrošila ili ga podijelila, jer posada nije imala razloga čekati.

Karta s križićem

Književnost je ono malo činjenica pretvorila u žanr. Washington Irving pisao je o Kiddovu blagu 1824., Edgar Allan Poe objavio je 1843. pripovijetku Zlatni kukac, u kojoj se šifrom dolazi do zakopanog blaga, a Stevenson je priznao da je Irvingova priča utjecala na prva poglavlja njegova romana.

Otok s blagom izlazio je u nastavcima od listopada 1881. do siječnja 1882., a kao knjiga u studenome 1883. Roman je proširio slike pustih tropskih otoka, karata s blagom označenim križićem i jednonogih mornara s papigom na ramenu. Pomorski povjesničar David Cordingly napisao je da su karte koje vode do zakopanog blaga potpuno izmišljeno sredstvo pripovijedanja.

Daska nad morem

Hodanje po dasci nije izmislio Stevenson, ali je ono rijetko u izvorima. Najstariji spomen je iz 1763., kad su novine prenijele vijest iz Philadelphije da su posade natjerane "hodati u more po dasci", a jedan je čovjek preživio plivajući. Izraz se pojavljuje i 1788., u rječniku Francisa Grosea i u svjedočenjima o trgovini robljem.

Najbolje zabilježeni slučajevi su iz 1820-ih, dakle stoljeće nakon zlatnog doba gusarstva. U srpnju 1822. španjolski gusari natjerali su kapetana Williama Smitha sa šalupe Blessing da hoda po dasci, a 1829. The Times je pisao o posadi broda Redpole koju je zadesila ista sudbina. Ilustracija u knjizi Charlesa Ellmsa iz 1837., zatim Otok s blagom i slike Howarda Pylea s kraja 19. stoljeća učinile su dasku dijelom svake priče o gusarima. Kapetan Kuka i njegovi gusari iz Petra Pana dovršili su taj lik.

Pravila na brodu

Jedna stvar iz filmova ima čvrstu podlogu: gusarski kodeksi. Sačuvana su pravila nekoliko posada iz 1720-ih, među njima Bartholomewa Robertsa, Johna Phillipsa, Georgea Lowthera i Edwarda Lowa. Najviše ih donosi Johnsonova knjiga, a Lowova pravila objavile su 1723. novine Boston News-Letter.

Pravila su bila praktična. Kapetan i intendant, koji je pazio na diobu i stegu, dobivali su dva dijela plijena, a ostali po jedan. Tko izgubi ud, prema pravilima Robertsa i Phillipsa dobivao je 800 španjolskih dolara. Roberts je zabranjivao kockanje za novac, a Phillips je za kocku ili sitnu krađu propisivao napuštanje na pustom otoku ili strijeljanje. Kodeksi su pokazivali da je gusarski brod imao svoja pravila i da su se vođe na nekim brodovima birale, ali bili su zapisani dogovori, a ne jedinstven zakon svih gusara.